ZAŠTITA OPNOKRILACA - Prijedlog
Mr.sc. Franjo Perović, Zagreb 15.03.2009.

Pčela medarica Apis mellifera LINNAEUS, 1758

Pripada redu opnokrilaca (Hymenoptera), podredu utegnutozačanih (Apocrita) i grupi žalčara (Aculeata). U daljem sistematskom slijedu nalazi se unutar natporodice cvjetara (Apoidea), porodice pčela (Apidae) i potporodice pravih pčela (Apinae). Već samo ime natporodice nam govori da su to kukci vezani uz najveći broj cvjetnica radi ishrane nektarom ili cvjetnim prahom (polenom, peludom), te su kao takvi najznačajniji oprašivači. Iz roda Apis LINNAEUS, 1758 u Europi dolazi samo vrsta Apis mellifera s više rasa od kojih je za naše uvjete najvažnija Apis mellifera carnica POLLM.

Krajem prošlog mjeseca u beogradskom tjedniku VREME Ivan Umeljić objavio je zanimljiv članak o afričkim pčelama koje su na „juriš" osvojile obje Amerike:

„Širenje afričke rase pčela u Americi je nesumnjivo jedan od najčudnijih bioloških fenomena našeg vremena. Za samo pola veka, koliko je proteklo od njihovog introdukovanja u Brazil, afričke pčele izvele su jednu od najspektakularnijh bioloških invazija zaposedajući munjevitom brzinom ogromna prostranstva Južne i Severne Amerike. Svuda gde se pojavila, afrička populacija je istisla odomaćene i neuporedivo brojnije evropske pčele (takođe introdukovane u Južnu Ameriku, ali u 18. veku), što je proizvelo katastrofalne posledice po pčelarstvo, poljoprivredu i bezbednost ljudi."

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Od 13.-14. studenog 2010.  u Hotelu Katarina (gospodarska zona Podi), Dugopolje (kod Splita) održat će se 1. međunarodni pčelarski sajam „Dalmatina", a drugi dan, u nedjelju 14. studenog, o ulozi feromona u pčelinjoj zajednici od 10.00 sati govoriti će dr.sc. Ivana Tlak Gajger, dr.vet.med :

Uloga feromona u životu pčelinje zajednice

Složeni način života kukaca koji žive u socijalnim zajednicama zahtjeva stalni protok informacija koje su obično prenošene pomoću jednostavnih organskih molekula, koje nazivamo feromoni ili ekto - hormoni. Feromoni su tvari koje životinje izlučuju iz organizma, a njihova funkcija je poticanje fizioloških odgovora ili promjena u ponašanju druge jedinke iste vrste. Takve molekule prenose informacije, odnosno kemijske molekule privlačnih mirisa u obliku kemijske poruke i na taj način se odvija komunikacija među članovima zajednice. Navedeni model komunikacije se sastoji od žlijezde koja proizvodi i oslobađa feromon (odnosno odašilje kemijsku poruku), medija kroz koji poruka putuje (izravni kontakt pčela, voda ili zrak) i efektornog organa koji prima poruku na način da se ona veže na specifični kemoreceptor na njegovoj površini (obično mirisni ili okusni organ).

6. međunarodni pčelarski sajam

NOZEMOZA - STARA ILI NOVA BOLEST?

Ivana Tlak Gajger, Zdravko Petrinec
Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Nozemoza je nametnička bolest odraslih pčela uzrokovana mikrosporidijama iz roda Nosema, koje u nepovoljnim životnim uvjetima stvaraju spore. Bolest je raširena posvuda u svijetu i u Hrvatskoj, a pčelarstvu kao i gospodarstvu nanosi značajne ekonomske gubitke. Oni se u konačnici očituju smanjenim prinosom meda i ostalih pčelinjih proizvoda, a u voćarstvu i povrtlarstvu smanjenim prinosima lošije kvalitete. Učinak nozemoze na pčele manifestira se na način da preuranjeno postanu skupljačice, a zbog patoloških promjena na epitelnim stanicama srednjeg crijeva i poremećaja u procesima probave i metabolizma dolazi do neishranjenosti, te posljedično preranog ugibanja. Bolesne pčele obično ugibaju izvan košnice zbog iznemoglosti, a zbog nedostatka vidljivih znakova bolest je teško zamjetljiva. Iz tih razloga naziva ju se "tihi uboj ica" .

S taksonomskog gledišta donedavno se vrste iz roda Nosema svrstava lo u skupinu praživotinja, ali s razvojem novih molekularnih dijagnostičkih metoda utvrđeno je da pokazuju više sličnosti s gljivicama, te ih se prema najnovijoj klasifikaciji svrstava u visoko specijalizirane nametničke glj ivice. Dosad je opisano otprilike 1200 različitih vrsta, ali smatra se da je to samo mali dio ukupnog stvarnog stanja. U kukaca koji sudjeluju u oprašivanju opisane su samo četiri vrste, a za pčele su značajne Nosema apis i Nosema ceranae.

Spore uzročnika bolesti ulaze u probavni sustav preko zaražene hrane i vode, ili tijekom socijalne izmjene hrane s ostalim članovima pčelinje zajednice. Čimbenici koji posebno pogoduju širenju bolesti uključuju grabež, lošu pčelarsku praksu, nagle promjene temperature, oskudnu pašu, uznemiravanje i često seljenje zajednica.

Vrlo su česte kronične invazije nozemoze u populaciji domaćina kukaca koje ne izazivaju mjerljive štete tako dugo dok imje dostatna i kvalitetna prehrana. U opisanu skupinu spadaju i invazije N. apis. Ipak, pod uvjetima dugotrajnijeg lošeg vremena, hladnoće, nestašice peluda, te pod utjecajem stresa takve invazije mogu dovesti do pojave epidemija i propadanja oboljelih pčelinjih zajednica. Bolesna pčelinja zajednica koja preživi zimu oslabljena ulazi u proljeće, a zbog prikrivenosti bolest poprima kroničan tijek i produžuje se na cijelu pašnu sezonu. Bolest se štetno odražava na cijelu pčelinju zajednicu kao i na članove pčelinje zajednice, jer su trutovi i matica primljivi na nozemozu kao i pčele radilice. Oboljele pčelinje matice često ugibaju u zimskom razdoblju, a čime je pčelinja zajednica osuđena na propast jer ne postoji mogućnost zamjene matice.

Također, može doći do degeneracije jajnika i atrofije jajnih stanica što nepovoljno . djeluje na veličinu i kvalitetu legla. Bolest se posebno brzo razvija zimi kad vremenske prilike ne dopuštaju izlijetanje pčela na pročisne izlete. Budući da matica balega u košnici, predstavlja značajan čimbenik prenošenja uzročnika unutar pčelinje zajednice. 'Obim bolesti se često povezivalo s trajanjem pritvorenosti pčela u košnici izazvanim vremenskim uvjetima (niske temperature i padaline) kad se mogla brže proširiti unutar zajednice.

Međutim, s obzirom na brzo odvijanje procesa zamjene N. apis s N. ceranae smatra se da je N. ceranae puno virulentnija i opasnija za medonosnu pčelu. Osim što je N. ceranae praktički preskočila zapreku domaćina, te s Azijske pčele prešla i prilagodila se na Europsku pčelu, utvrđeno je da je došlo i do promjene tropizma uzročnika u odnosu na N. apis. N. ceranae se ne zadržava samo na epitelnim stanicama srednjeg crijeva, već invadira i druge organe i tkiva pčele, poput Malphigievih cjevčica, masnog tijela i žljezdanog tkiva. Takav izmijenjeni tropizam svakako može uzrokovati puno različitije patološke promjene, a time i težu kliničku sliku pri kojoj vrlo često ne postoje ili nisu vidljivi znakovi bolesti karakteristični za klasičnu nozemozu. U većini slučajeva nema proljeva, a mogući su i slučajevi opstipacije (začepa) crijeva koja nastaje kao posljedica akumuliranja velikog broja spora u probavnom traktu.

Zasad poznati degenerativni patološki procesi uključuju upale crijevne stjenke, što dovodi do smanjene iskoristivosti unesene hrane zbog smanjene resorpcije hranjivih tvari. Invadirane epitelne stanice propadaju čime se smanjuje funkcija lučenja probavnih enzima. U takvim slučajevima pčele "gladuju", smanjuju se rezerve proteina i masnog tkiva, te koncentracija masnih kiselina u hemolimfi. Također, dolazi do poremećaja u razvoju mliječnih žlijezda mladih pčela koje zbog nedostatka bjelančevina, odnosno resorbiranih aminokiselina, ne mogu proizvesti dovoUno matične mliječi koja predstavlja osnovnu hranu za leglo i maticu. To za posljedicu ima manje otvorenog legla i pojavu kanibalizma.

Nozemozu se sa sigurnošću može utvrditi samo laboratorijskom pretragom i to mikroskopskim nalazom spora Nosema sp. u probavnom sustavu pčela, te molekularnim metodama. Najjednostavniji način pretrage je mikroskopski pregled nativnih preparata zgnječenih zadaka ili sadržaja izvučenih crijeva pčela pod povećanjem mikroskopa 400x .

Moramo napomenuti da postoji dosljedna razlika u veličini spora dvaju Nosema pri čemu N. apis malo veća od N. ceranae. Uglavnom smatra se da je spora N. apis za prosječno I Ilm duža i "debIjeg" izgleda. Spore N. ceranae su ponekad lagano savij ene što također daje manju dosljednost morfološkoj razlici dvaju vrsta spora. Iako je razliku između dviju vrsta Nosema moguće odrediti pomoću svjetlosnog mikroskopa, vrlo je teško sa sigurnošću postaviti točnu dijagnozu bez usporedbe s referentnim preparatima. Činjenica da se vrlo često pojavljuju miješane invazije dijagnostiku čini još težom. Međutim, uporabom molekulamih metoda vrlo brzo se dolazi do točne dijagnoze.

N. ceranae je utvrđena u populacijama Europske medonosne pčele kao posUedica prirodne invazije i trenutačno je vrlo rasprostranjena. Rezultati novijih istraživanja pokazuju da nametnik nije nedavno unesen na područje Europe već je prisutan u pčelinjim populacijama preko desetak godina. Svakako je potrebno provesti dodatna istraživanja da bi utvrdili, da su patološke promjene, koje izaziva nakon invazije pčele kao i stupanj patogenosti N. ceranae, različiti od one opisane za N. apis. Neki znanstvenici smatraju da N. ceranae može biti puno opasnija za pčelinju zajednicu, posebice iz razloga gubitka sezonalnosti, puno veće infektivnosti i nepostojanja zadovoljavajućih obrambenih mehanizama europske med ono sne pčele. Posebice je zanimljiva pojava autoinvazija sporama N. ceranae u epitelnim stanicama crijeva Europske pčele, a koja se ne pojavljuje u Azijskih pčela. Uglavnom, za dobro pčelarstva i očuvanje naših pčela moramo budno pratiti raširenost N. ceranae na našim područjima, te sakupljati podatke vezane uz sezonsku učestalost i štete nastale od mikrosporidijalnih infekcija.

Pošto N. ceranae dosad nije utvrđena u Republici Hrvatskoj, a pretpostavili smo da je prisutna u čistim i miješanim infekcijama zbog vrlo visokog stupnja infekcije tijekom ljetnih mjeseci, te zbog utvrđene prisutnosti u susjednim zemljama. Cilj provedenog istraživanja bio je utvrđivanje prisutnosti N. ceranae i njena raširenost u svih 20 županija i gradu Zagrebu koristeći molekulamu metodu višestrukog PCR-a.

Najprije je provedena klasična dijagnostika nozemoze mikroskopiranjem 204 skupnih uzorka uginulih pčela koje su potjecale sa različitih pčelinjaka. Zatim je izabrano 135 pozitivnih i 15 negativnih uzoraka koji su pretraženi molekularnom višestrukom PCR metodom.

Najveći postotak pozitivnih uzoraka utvrdili smo u Karlovačkoj županiji (100%), Požeško - slavonskoj županiji (100%), Varaždinskoj županiji (100%) i Gradu Zagrebu (100%), a najniži u Istarskoj županiji (16,6%) i Primorsko - Goranskoj županiji (16,6%). Primjenom molekularnih metoda potvrđeno je da su svi ispitivani uzorci inficirani novom N. ceranae, odnosno daje to jedina prisutna vrsta Noseme na području Republike Hrvatske. Od 15 skupnih uzoraka za koje je mikroskopski utvrđen negativni nalaz, kasnije provedenom molekularnom metodom potvrđeno je da su četiri od navedenih uzoraka pozitivni, što upućuje na zaključak da je dotična metoda puno osjetljivija, specifičnija i otkriva prisutnost svih razvojnih stadija.

Treba naglasiti da zakonska regulativa u EU i u Hrvatskoj zabranjuje uporabu fumagilina i antibiotika za tretiranje pčelinjih bolesti, te da fumagilin nije registriran kao lijek za uporabu u veterinarskoj medicini. Razlozi su mogućnost razvoja rezistencije na upotrebljavane kemoterapeutike, prikrivanje bolesti, mogućnost pojave recidiva, te ostataka štetnih tvari (rezidua) ili njihovih sekundarnih metabolita u pčelinjim proizvodima. Iz tih razloga postoji nužna potreba za proizvodnjom i uporabom prirodnih biljnih pripravaka za tretiranje nozemoze. Također, nužno je provoditi profilaktičke mjere u svrhu sprečavanja nastanka bolesti koje se posebice odnose na uništavanje izvora zaraze, odnosno korištenje higijenskih pojilica i pri hranj ivanje nezaraženim medom.

Literatura:

1.   CHEN, Y., J. o. EVANS, I. B. SMITH, J. S. PETTIS (2008): Nosema ceranae is a long - present and wide - spread microsporidian infection of the European honey bee (Apis melliJera) in the United States, J. lnverteb. Pathol. 97, 186-188.

2.   CORNMAN, R. S., J. P. CHEN, M. C. SCHATZ, C. STREET, Y. ZHAO, B. DESANY, M.

EGHOLM, S. HUTCHISON, J. S. PETTIS, W. LIPKIN, 1. O. EVANS (2009): Genomic analyses of the microsporidian Nosema ceranae, an emergent pathogen of honey bees, PloS. Pathog. 5,6, el 000466. doi: I 0.1371 /journal.ppat.l 000466

3.   ELLlS, J. O., P. A. MUNN (2005): The worldwide health status ofhoney bees, Bee World 86, 88-101.

4.  ELLlS, J. O., P. A. MUNN (2005): The worldwide health status ofhoney bees, Bee World 86, 88-101. FRIES, 1., R. MARTIN, A. MEANE, P. GARCIA-PALENCIA, M. HIGES (2006): Natural infections of Nosema ceranae in European honey bees, 1. Apicu!. Res. 45, 230-232.

5.  HIGES, M., P. GARCIA-PALENCIA, R. MARTIN-HERNANDEZ, A. MEANA (2007):

Experimental infection of Apis mellifera honeybees with Nosema ceranae (Microsporidia), .I. Inverteb. Patho!. 94, 211-217.

6.  HIGES, M., R. MARTIN, A. MEANA (2006): Nosema ceranae, a new microsporidian parasite in honey bees in Europe,.I. Inverteb. Patho!. 92, 93-95.

7.  MARTIN - HARNANDEZ, R., L. PRIETO, A. MARTINEZ SALVADOR, E. GARRIDO­BAILON, M. HIGES (2007): Outcome ofColonization of Apis mel/ifera by Nosema ceranae. App!. Environ.Microbio!. 73, 6331-6338.

8.  PAXTON, R . .I., .I. KLEE, S. KORPELA, I. FRIES (2007): Nosema ceranae has infected Apis mel/ifera in Europe since at least 1998 and may be more virulent than Nosema apis, Apidologie 38, 558-565.

WILLLAMS, G. R., A. B. A. SHAFER, R. E. L. ROGERS, D. SHUTLER, D. T. STEWART (2008): First detection of Nosema ceranae, a microsporidian parasite of European honey bees (Apis mel/ifera), in Canada and central USA,.I. Inverteb. Patho!.97, 189-192.

Ivana Tlak Gajger, dr.vet.med.
Prof.dr.sc. Ljiljana Pinter
Prof.dr.sc. Zdravko Petrinec

Nozemozu se sa sigurnošću može utvrditi samo laboratorijskom pretragom i to mikroskopskim na­lazom spora Nosema sp. u probavnom sustavu pčela, te molekularnim metodama. Najjednostavniji način pretrage je mikroskopski pregled nativnih preparata zgnječenih zadaka ili sadržaja izvučenih crijeva pčela pod povećanjem mikroskopa 400x . Moramo napomenuti da postoji dosljedna razlika u veličini spora dvaju Nosema pri čemu N. apis malo veća od N. ceranae (Fries i sur; 1996).

Nozemoza je nametnička bolest odraslih pčela uzrokovana mikrosporidijama iz roda Nosema, koje u nepovoljnim životnim uvjetima stvaraju spore. Bolest je raširena posvuda u svijetu i u Hrvatskoj, a pčelarstvu kao i gospodarstvu nanosi značajne ekonomske gubit­ke. Oni se u konačnici očituju smanjenim prinosom meda i ostalih pčelinjih proizvoda, a u voćarstvu i povrtlarstvu smanjenim prinosima lošije kvalitete. Učinak nozemoze na pčele manifestira se na način da preuranjeno postanu skupljačice, a zbog pato­loških promjena na epitelnim stanicama srednjeg crijeva i poremećaja u procesima probave i metabo­lizma dolazi do neishranjenosti, te posljedično pre­ranog ugibanja. Bolesne pčele obično ugibaju izvan košnice zbog iznemoglosti, a zbog nedostatka vidlji­vih znakova bolest je teško zamjetljiva. Iz tih razloga naziva se "tihi ubojica".