Med je nesumnjivo izuzetna hrana i ako ga redovito i dostatno konzumiramo možemo si produžiti životni vijek i do 20 godina. No uz redovitu konzumaciju meda neizostavno je potrebno svakodnevno uzimati i dostatnu količinu vode (tekućine), a potrebno je i svakodnevno gibanje i razgibavanje organizma. Ovo potonje posebno je važno za one koji rade sjedeće poslove (šalterski službenici, svi oni koji veći dio radnog vremena prosjede uz kompjutor i dr.). E, što je tu dostatno zavisi o svakom organizmu, njegovoj starosti i uvjetima rada i života. Želimo li doživjeti duboku i zdravu startost trebali bismo, uz med, svakodnevno uzimati i 2-3 litre tekućine i svakodnevno propješačiti barem 3 km ili odvježbati 30-tak minuta neke od vježbi razgibavanja.

Voda života

Bez vode nema života. O vodi, koja tvori čak 65% našega organizma, ovisi naše zdravlje. Voda otapa i transportira hranjive tvari kroz organizam, na određeni način regulira tjelesne funkcije te rad pojedinih organa i organizma u cjelini, eliminira štetne tvari iz organizma te održava tjelesnu temperaturu.

Prirodna i čista voda postaje sve nedostupnija pa stoga potrebu za tekućinom sve više zadovoljavamo negaziranom ili gaziranom vodom u bocama.

Gubitkom tekućine naša se krv počinje zgušnjavati pa je tako gubitak od samo 2% dovoljan da dođe do osjetnog pada naših životnih potencijala i osjećaja sveopćeg umora. Kod gubitka tekućine od 4% javljaju se glavobolja i mišićni umor, 5% rezultira nesvjesticom i grčevima, a gubitak od 10% do 15 % volumena tekućine u organizmu završava fatalno po život.

Nedostatak vode posebno je vidljiv na koži - našem najvećem organu (čini je 80% vode), koji je ujedno i glavni sakupljač tekućine. Voda održava našu kožu mekom, elastičnom i prije svega mladom.

Koliko je vode nužno našem organizmu?

Svakodnevno, kroz proces disanja i znojenja, izlučimo oko 3 litre tekućine pa je moramo permanentno nadoknađivati kako bi nivo tekućine koja kola našim tijelom bio konstantan. Da bismo izmjenu tvari i rad organa održali na optimalnoj razini, moramo u organizam unijeti 2,5 - 3 litre tekućine na dan. Potrebu za otprilike litrom tekućine naš organizam zadovoljava putem hrane koju unosimo u tijelo, a ostatak moramo nadoknaditi direktno, ispijanjem vode i različitih vrsta napitaka.

Pijemo li dovoljno vode?

Znanstvena istraživanja pokazuju da svoju potrebu za vodom ne zadovoljavamo u odgovarajućoj mjeri. Prema rezultatima jednog od njih, 73% ispitanika pije manje od 1,5 litre vode, a 25 % čak i manje od 1 litre na dan. Znanstvenici porazne rezultate uglavnom pripisuju činjenici da ljudi u uvjetima ubrzanog tempa i naglašeno stresnog života na vodu jednostavno zaboravljaju.

Mala "potrošnja" vode uvjetovana je i genetskom činjenicom da, za razliku od potrebe za hranom koju nam naš organizam vrlo brzo signalizira osjećajem gladi, na osjećaj žeđi koji najavljuje da moramo zadovoljiti potrebu za tekućinom, moramo mnogo dulje čekati. Čekanje se još produljuje proporcionalno broju naših godina.

Stoga je važno znati da se, kada je u pitanju nadoknađivanje tekućine, ni u kojem se slučaju ne smijemo osloniti isključivo na pojavu žeđi, jer je tada naša potreba već znatno narušena, već moramo piti redovito i količinski dovoljno bez obzira na spomenuti osjećaj, posebno ako smo u godinama.

Kako organizmu osigurati dovoljnu količinu tekućine?

Da biste stekli naviku svakodnevno svojem organizmu osigurati preporučenu dozu tekućine, pet dana za redom vodite svojevrsni protokol. Zapišite kada ste, što i koliko popili te potom na kraju dana ustanovite koliko ste tekućine unijeli u svoje tijelo. Ako rezultati odstupaju od preporučene količine, potrudite se stvoriti naviku da pijete u određenim intervalima bez obzira osjećate li žeđ ili ne. Primjerice, povežite uzimanje vode uz neku aktivnost koju inače rutinski obavljate nekoliko puta tijekom dana.

Kada je riječ o količinama, uvažavajte činjenicu da naš želudac u razdoblju od otprilike 15 minuta nije u stanju "podnijeti" više od 0,2 litre vode. Stoga nema nikakvog smisla odjedanput popiti više od spomenutog, jer će se višak odmah izlučiti.

Koju tekućinu odabrati za piće?

Prirodna i čista voda i u našem podneblju postaje sve nedostupnija pa stoga potrebu za nužnom tekućinom u organizmu zadovoljavajte negaziranom ili gaziranom mineralnom vodom u bocama, koja ne sadrži klor, štetne tvari i neželjene mikroorganizme, a bogata je mineralima. Iako izbor između negazirane i gazirane vode prvenstveno ovisi o tome koja nam više godi nepcu, liječnici savjetuju da onoj koja ne sadrži ugljik IV-oksid i ima relativno nisku količinu natrija, što znači negaziranoj, treba ipak dati prednost.

Potrebu za litrom tekućine naš organizam zadovoljava putem hrane koju unosimo u tijelo, a ostatak moramo nadoknaditi ispijanjem vode i napitaka.

Zdravu alternativu mineralnoj vodi predstavljaju pak kvalitetni industrijski ili kod kuće, svježe, istisnuti sokovi od voća i povrća, posebno rajčice koji, osim što će zadovoljiti potrebu za vodom, sadrže i bioelemente nužne za izmjenu tvari u organizmu, vitamine, minerale i enzime.

Zašećerene napitke, kavu, crni čaj i alkohol, koji sadrže previše šećera te malo ili nimalo hranjivih sastojaka, radi zadovoljavanja potrebe za vodom treba umjereno dozirati. Naime, njihovo je djelovanje, između ostalog, diuretsko, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma.

Kao što je rečeno, dio potrebe za našem organizmu tako dragocjenom tekućinom zadovoljavamo putem hrane. Prirodna alternativa mineralnoj vodi i prirodnim nezašećerenim sokovima su voće i povrće, koje sadrži mnogo vode. Na samom vrhu ljestvice vodom bogatog povrća nalaze se krastavci, koji sadrže 96,8% vode, šparoge - 93,6%, rajčice - 92,9%, patlidžani - 92,6%, tikvice - 92,2% i korabica s 91,6% vode. Kada je riječ o voću, najbogatija je rabarbara s 92,5% vode, lubenica s 90,2%, jagode s 89,55, grejp s 89,0%, papaja s 87,9% te breskva s 87,5% i ogrozd s 87,3% vode.

Sportaši trebaju piti više tekućine!

Odgovarajuća količina vode u tijelu naročito je važna za sportaše. Znanstvena su istraživanja pokazala da sportašima koji ne piju dovoljno tekućine rastu puls i tjelesna temperatura, što rezultira smanjenim sportskim uspjesima. Štoviše, sportašima se preporuča do 2 litre tekućine više nego inače kako bi ostali u zavidnoj formi i bili manje podložni ozljedama. Osobama koje se bave sportom preporučljiva je kombinacija mineralne vode i voćnog soka, naročito od jabuke, u omjeru 3:1.

U vrijeme žege treba piti mlake napitke!

Činjenica da ledenohladne napitke naš organizam nije u stanju iskoristiti u pozitivnom smislu, odavno je poznata narodima koji žive u vrućim podnebljima pa stoga oni ispijaju mlake napitke u malim gutljajima. Na taj se način lagano znoje, što je više nego dovoljno da se njihov krvotok ne opterećuje previše, a organizam primjereno hladi.

Izgleda da postoji i četvrta faza simptoma koji nisu tako očiti jer se razvijaju vrlo postupno a manifestiraju se kao naizgled nevezani bolovi i smanjene funkcije u dijelu tijela koji pati od lokalne dehidracije. Stoga se javlja cijeli niz navodnih „bolesti“, od astme, šećerne bolesti, artritisa, migrene, grčeva itd, koji su prema Batmanghelidju (dr. Fereydoonom Batmanghelidj, liječnik koji je proučavao utjecaj vode na ljudsko tijelo i ustanovio da je ona jedan od najboljih postojećih preventivnih terapija i sredstava za ublažavanje bolova. On je autor fenomenalne knjige (svojevremeno objavljena i kod nas), pod nazivom „Vaše tijelo vapi za vodom“ i podnaslovom „Vi niste bolesni, vi ste žedni“.) samo simptomi dehidracije koje je on uspješno liječio unosom čiste, svježe vode.
To se čini odviše jednostavno i protivi se načelima moderne medicine koja svaku bolest liječi sintetičkim pripravcima. Ipak, čini se da je Batmanghelidjova teorija na dobrim temeljima.

Hijerarhija važnosti

Svaki dio tijela ima svoje mjesto u hijerarhiji važnosti. Kada tijelo detektira progresivnu dehidraciju, mozak će nametnuti selektivna ograničenja količine vode svim organima, ovisno o njihovoj važnosti za opstanak. Taj proces je nemilosrdan i neizbježan.
Kako dehidracija napreduje, posljedice tih ograničenja će, nakon razdoblja poremećenog funkcioniranja, privremeno ili trajno isključivati jedan po jedan organ dok na kraju ne dođe do smrti. To nam je lako zamisliti kada se radi o nekom nesretniku u pustinji, ali ne i kada se radi o nekakvom predgrađu, gdje u kuhinji imamo obilje vode.
Batmanghelidj navodi da (mislim da je to većim dijelom ili posve točno) krivo tumačimo simptome kronične sustavne dehidracije koje onda liječimo kao bolest, a zapravo bi povećani unos vode bio najprikladnije i najučinkovitije rješenje.
Kako je to moguće? Postoje tri faze dehidracije: blaga, umjerena i jaka. U svakoj fazi se javlja sve jača žeđ, smanjeno mokrenje, zbunjenost, slabost i tako dalje, sve dok svi organi ne prestanu raditi ili dok osoba ne padne u komu i na kraju umre.
Izgleda da postoji i četvrta faza simptoma koji nisu tako očiti jer se razvijaju vrlo postupno a manifestiraju se kao naizgled nevezani bolovi i smanjene funkcije u dijelu tijela koji pati od lokalne dehidracije. Stoga se javlja cijeli niz navodnih „bolesti“, od astme, šećerne bolesti, artritisa, migrene, grčeva itd, koji su prema Batmanghelidju samo simptomi dehidracije koje je on uspješno liječio unosom čiste, svježe vode.
To se čini odviše jednostavno i protivi se načelima moderne medicine koja svaku bolest liječi sintetičkim pripravcima. Ipak, čini se da je Batmanghelidjova teorija na dobrim temeljima.

Uloga soli

Voda dominira našom anatomijom i fiziologijom. Ona nije inertni sadržaj stanica - ona prenosi, razdjeljuje i katalizira sve vrste hranjivih tvari, kemikalija, hormona, zatim kisik, elektrolite, neurotransmitere, bioelektricitet, energiju - zapravo, prenosi baš sve. Kada naša tijela i sve stanice zbog uznapredovale dehidracije počnu nalikovati na suhe šljive, sve se spomenute funkcije usporavaju i na kraju prestaju. Ako odmah ne utvrdimo da do toga dolazi zbog manjka vode, razumno je pretpostaviti da će se simptomi krivo protumačiti i liječiti kao neka posve druga bolest.
To nam se događa bez našeg znanja, a ne zato što smo možda mazohisti. Varamo sami sebe. Mnogi od nas nisu povezani s osjećajem žeđi, a naučili smo unositi nedovoljne količine vode kada smo žedni. Konzumiramo bezalkoholna pića, kofeinske napitke i alkoholna pića, misleći da će nam utažiti žeđ, a zapravo su diuretici.
Nepravedno smo ocrnili sol (ne kuhinjsku, rudnu sol već pravu morsku sol) i njenu ključnu ulogu (zajedno s vodom i kalijem) u reguliranju sadržaja vode u organizmu.
Prirodna sol potpomaže široki spektar tjelesnih funkcija (previše ih je da bi ih ovdje nabrajao) i mora se redovito uzimati kao bi tijelo bilo dovoljno hidratizirano.
I što sad? Ove ideje su odviše značajne da bismo ih olako odbacili. Kronična dehidracija je negativna strana našeg načina života a ovaj članak je tek načeo tu temu.
Savjetovao bih vam dvije stvari: čitajte kvalitetne knjige o toj temi ako patite od neke rasprostranjene bolesti. Niste li bolesni, ipak ih pročitajte. Knjiga dr. Christophera Vaseya „ Voda na recept“ daje nekoliko specijaliziranih načina hidratacije.
Zašto u međuvremenu ne biste pokušali ovaj jednostavni način svakodnevne hidratacije (osim ako patite od slabog srca, bolesti bubrega, zadržavate vodu ili imate bilo koju bolest koja reagira na unos vode - u tom slučaju, konzultirajte liječnika) koji sam naučio na fakultetu i kojim sam posve zadovoljan.

Svakodnevni unos vode:

- 30 minuta prije doručka uzmite 1 žličice morske soli, pomiješajte s čašom tople vode i popijte.
- 30 minuta prije svakog obroka popijte dvije čaše vode.
- Nemojte piti previše vode uz obroke jer tako razrjeđujete želučanu kiselinu što vodi lošoj probavi i neugodi.
- Pijte bar dvije litre filtrirane vode svakog dana.
- Smanjite kavu, alkohol i bezalkoholna pića.
- Jedite zdravo – osobito voće i povrće jer sadrže puno vode.
- Redovito vježbajte. To je jedan od najvažnijih čimbenika vašeg zdravlja.

Izvor: Huw Griffiths britanski naturopat koji je početkom devedesetih sa suprugom i dva sina došao u Australiju. Uz međunarodnu karijeru u marketingu i komunikacijama razvijao je svoj interes za prirodne i tradicionalne metode liječenja. Trenutno živi i radi u predgrađu Melbourna.

I glas protiv (onih koji znanstveno proučavaju znanstvenu literaturu):

Velike količine vode navodno su korisne za sve: od čišćenja organizma od toksičnih tvari i očuvanja zdravlja organa pa do skidanja suvišnih kilograma i poboljšanja izgleda kože. Međutim, dokazi koji potvrđuju tu tvrdnju prilično su slabi, pokazalo je novo znanstveno istraživanje objavljeno u časopisu Američkog društva nefrologa (Journal of the American Society of Nephrology).

'Zbog takozvanoga urbanog mita koji kaže da je zdravo piti velike količine vode, neki cijeli dan sa sobom vuku plastične boce i nalijevaju se vodom', rekao je dr. Stanley Goldfarb sa sveučilišta Pennsylvania.

'Izvori te tvrdnje kriju se u svijetu alternativne i komplementarne medicine. Ako na internetu potražite koliko je unos velikih količina vode povoljan za zdravlje, naići ćete uglavnom na te stranice', rekao je Goldfarb.

Goldfarba je, kao nefrologa, zanimalo kako tekućina utječe na bubrege zbog čega su on i njegov kolega dr. Dan Negoianu proučili znanstvenu literaturu o povoljnim učincima unosa vode. Istraživači su razotkrili četiri mita.

Prvi je da velika količina vode potiskuje apetit. 'Mnogi piju vodu prije i za vrijeme obroka pokušavajući potisnuti apetit', objasnio je Goldfarb, a ipak 'nema čvrstih dokaza' da voda potiskuje apetit.

'Budući da ćete vodu koju ste popili apsorbirati vrlo brzo i da će ona vrlo brzo proći kroz probavni trakt, malo je vjerojatno da će vas ta voda zasititi tako brzo kao što kažu, a neće ni izazvati otpuštanje hormona koji potiskuju apetit', kažu znanstvenici.

Drugi mit je da unosom velikih količina vode čistimo organizam od toksičnih tvari. 'Bubrezi, zapravo, uopće tako ne rade', rekao je Goldfarb. 'Kada pijete mnogo vode, na kraju samo mokrite više, ali to ne znači nužno da ste povećali lučenje različitih tvari koje se luče urinom.'

Treći je mit da voda smanjuje glavobolju. Dokazi pokazuju da to nije točno.

Četvrti je mit da voda poboljšava izgled kože. 'Nema podataka koji to pokazivali', kaže Goldfarb.

Goldfarb i Negoianu pronašli su čvrste dokaze da ljudi koji žive u vrućim i suhim podnebljima, kao i sportaši, imaju povećanu potrebu za vodom te da ljudi oboljeli od određenih bolesti, kao što je bubrežni kamenac, mogu imati koristi od povećanog unosa vode - ali takvi dokazi nisu pronađeni za prosječne, zdrave osobe.

Ima i slučajeva kada unos velikih količina vode može biti štetan. 'Dugoprugašima će, primjerice, više štetiti ako popiju previše nego premalo vode', objasnio je Goldfarb.

Usto, kaže Goldfarb, nema racionalnih temelja za rašireno vjerovanje da ljudi moraju popiti osam čaša vode na dan i nije jasno koji su uopće izvori takve preporuke.

Goldfarb i Negoianu govore o prekomjernom uzimanju tekućine, a ne o dostatnom i u tom svjetlu su u cijelosti „promašili fuzbal“.