Ivana Tlak Gajger, dr.vet.med.
Prof.dr.sc. Ljiljana Pinter
Prof.dr.sc. Zdravko Petrinec

Nozemozu se sa sigurnošću može utvrditi samo laboratorijskom pretragom i to mikroskopskim na­lazom spora Nosema sp. u probavnom sustavu pčela, te molekularnim metodama. Najjednostavniji način pretrage je mikroskopski pregled nativnih preparata zgnječenih zadaka ili sadržaja izvučenih crijeva pčela pod povećanjem mikroskopa 400x . Moramo napomenuti da postoji dosljedna razlika u veličini spora dvaju Nosema pri čemu N. apis malo veća od N. ceranae (Fries i sur; 1996).

Nozemoza je nametnička bolest odraslih pčela uzrokovana mikrosporidijama iz roda Nosema, koje u nepovoljnim životnim uvjetima stvaraju spore. Bolest je raširena posvuda u svijetu i u Hrvatskoj, a pčelarstvu kao i gospodarstvu nanosi značajne ekonomske gubit­ke. Oni se u konačnici očituju smanjenim prinosom meda i ostalih pčelinjih proizvoda, a u voćarstvu i povrtlarstvu smanjenim prinosima lošije kvalitete. Učinak nozemoze na pčele manifestira se na način da preuranjeno postanu skupljačice, a zbog pato­loških promjena na epitelnim stanicama srednjeg crijeva i poremećaja u procesima probave i metabo­lizma dolazi do neishranjenosti, te posljedično pre­ranog ugibanja. Bolesne pčele obično ugibaju izvan košnice zbog iznemoglosti, a zbog nedostatka vidlji­vih znakova bolest je teško zamjetljiva. Iz tih razloga naziva se "tihi ubojica".

S taksonomskog gledišta donedavno se Nosemu svrstavalo u skupinu praživotinja (Protozoa), ali s razvojem novih molekularnih dijagnostičkih metoda utvrđeno je da pokazuje više sličnosti s gljivicama, te ju se prema najnovijoj klasifikaciji svrstava u visoko specijalizirane nametničke gljivice (Lee i sur., 2008). Opisano je otprilike 1200 različitih vrsta mikrospo­ridija, ali smatra se da je to samo mali dio ukupnog stvarnog stanja. U kukaca koji sudjeluju u oprašiva­nju opisane su četiri vrste (tablica).

Nedavno opisana Nosema ceranae utvrđena je slu­čajno 1994. godine u Kini tijekom izvođenja pokusa kojim se htjelo razjasniti da li N. apis može invadirati Azijsku pčelu (Apis cerana). Prvi problemi pri izvođe­nju pokusa nastali su već pri pronalaženju pčelinje zajednice potpuno slobodne od mikrosporidija koja bi služila kao kontrolna skupina. Prilikom detaljnijeg pretraživanja uzoraka koji su pristigli da bi služili kao moguća kontrolna skupina utvrđena je nova vrsta mikrosporidija (N. ceranae) koja prirodno invadira Azijsku pčelu. Pokusima unakrsne invazije dokaza­no je da su obje vrste Noseme infektivne za oba do­maćina, ali i da se N. ceranae bolje umnaža u Europ­skoj medonosnoj pčeli nego N. apis u Azijskoj pčeli.

Invazije medonosne pčele sporama N. apis mogu se značajno razlikovati s obzirom na njihov učinak na pčelinju zajednicu. Vrlo su česte kronične mikros­poridijalne invazije u populaciji domaćina kukaca koje ne izazivaju mjerljive štete tako dugo dok im je dostatna i kvalitetna prehrana. Ipak, pod uvjetima dugotrajnijeg lošeg vremena, hladnoće, nestašice peluda, te pod utjecajem stresa takve invazije mogu dovesti do pojave epidemija i propadanja oboljelih pčelinjih zajednica. Bolesna pčelinja zajednica koja preživi zimu oslabljena ulazi u proljeće, a zbog pri­krivenosti bolest poprima kroničan tijek i produžuje se na cijelu pašnu sezonu. Bolest se štetno odra­žava na cijelu pčelinju zajednicu kao i na članove pčelinje zajednice, jer su trutovi i matica primljivi na nozemozu kao i pčele radilice. Oboljele pčelinje ma­tice često ugibaju u zimskom razdoblju, a čime je pčelinja zajednica osuđena na propast jer ne postoji mogućnost zamjene matice. Također, može doći do degeneracije jajnika i atrofije jajnih stanica što nepo­voljno djeluje na veličinu i kvalitetu legla. Bolest se posebno brzo razvija zimi kad vremenske prilike ne dopuštaju izlijetanje pčela na pročisne izlete. Budu­ći da matica balega u košnici, predstavlja značajan čimbenik prenošenja uzročnika unutar pčelinje za­jednice. Obim bolesti se često povezivalo s trajanjem pritvorenosti pčela u košnici izazvanim vremenskim uvjetima (niske temperature i padaline) kad se mogla brže proširiti unutar zajednice. Noviji podaci iz Afrike pokazuju da se jake invazije mogu održati, unatoč stalnom izlijetanju pčela, tijekom cijele godine u tim suptropskim krajevima.

Unatoč pokusno dokazanoj unakrsnoj invaziji spora­ma obje vrste Noseme, do 2005. godine se smatralo da je prirodni domaćin za N. apis samo Europska medonosna pčela, a da je N. ceranae ograničena na Azijsku medonosnu pčelu. Međutim, u Španjolskoj (Higes i sur., 2006) i na Taiwanu (Huang i sur., 2007) je utvrđeno da je Europska pčela prirodno invadirana sporama N. ceranae. Invazije u Španjolskoj su bile od posebnog praktičnog interesa jer se naglo pove­ćavao broj pozitivnih pčelinjih zajednica tijekom nekoliko prethodnih godina. 2005. godine analizirani su uzorci izoliranih spora molekularnom metodom sekvenciranja i deset od ukupno jedanaest uzoraka se podudarao s originalnom genskom sekvencom N. ceranae. To je bilo prvo utvrđivanje N. ceranae na Europskoj pčeli u Europi. Otada su napravlje­ne analize uzoraka iz mnogih zemalja i zaključak je da je vrlo rasprostranjena. Iz rezultata ispitivanja uzoraka pčela pohranjenih u prošlosti prikazuje se uzlazni proces gdje N. ceranae zapravo zamjenju­je N. apis, a u svrhu očuvanja bioraznolikosti neki znanstvenici predlažu zaštitu N. apis od izumiranja. Svi pokazatelji upućuju na to da je N. apis sve teže utvrditi i to bi mogao biti jedan od razloga za nedo­statak podataka za uspoređivanje pri proučavanju stupnja patogenosti tih nametnika. Smatra se da je pčele invadirane samo s N. apis moguće naći jedino u Kanadi, Švedskoj, Irskoj, Britanskom otočju, te u nekim područjima Afrike, ali strahuje se da će i one ubrzo nestati pod utjecajem sve većeg broja utvr­đenih mješanih invazija. S obzirom na brzo odvija­nje procesa zamjene N. apis s N. ceranae smatra se da je N. ceranae puno virulentnija i opasnija za medonosnu pčelu (Paxton i sur., 2007). Osim što je N. cerana praktički preskočila zapreku domaćina, te s Azijske pčele prešla i prilagodila se na Europsku pčelu, utvrđeno je da je došlo i do promjene tropiz­ma uzročnika u odnosu na N. apis. N. ceranae se ne zadržava samo na epitelnim stanicama srednjeg cri­jeva, već invadira i druge organe i tkiva pčele, poput Malphigievih cjevčica, masnog tijela i žljezdanog tki­va. Takav izmijenjeni tropizam svakako može uzro­kovati puno različitije patološke promjene, a time i težu kliničku sliku pri kojoj vrlo često ne postoje ili nisu vidljivi znakovi bolesti karakteristični za klasičnu nozemozu. U većini slučajeva nema proljeva, a mo­gući su i slučajevi opstipacije (začepa) crijeva koja nastaje kao posljedica akumuliranja velikog broja spora u probavnom traktu. Zasad poznati degenera­tivni patološki procesi uključuju upale crijevne st jen­ke, što dovodi do smanjene iskoristivosti unesene hrane zbog smanjene resorpcije hranjivih tvari. Inva­dirane epitelne stanice propadaju, čime se smanjuje funkcija lučenja probavnih enzima. U takvim sluča­jevima pčele "gladuju", smanjuju se rezerve proteina i masnog tkiva, te koncentracija masnih kiselina u hemolimfi. Također, dolazi do poremećaja u razvoju mliječnih žlijezda mladih pčela koje zbog nedostatka bjelančevina, odnosno resorbiranih aminokiselina, ne mogu proizvesti dovoljno matične mliječi koja predstavlja osnovnu hranu za leglo i maticu. To za posljedicu ima manje otvorenog legla i pojavu ka­nibalizma. Pojavu prelaženja N. ceranae na novog domaćina mogli bismo usporediti s grinjom Varrom koja je učinila isto samo, par desetljeća ranije. Najve­ći problem kod takvih pojava prelaženja nametnika s jednog na drugog domaćina je što novi domaćin nema razvijene mehanizme obrane, te je zbog toga za njega novi nametnik uvijek virulentniji i opasniji. Znanstvenici iz Španjolske, gdje zaražene pčelinje zajednice ugibaju unutar godine dana nakon inva­zije N. ceranae (tzv. "poljubac smrti"), ukoliko ih se ne tretira fumagilinom, predlažu da se zajednicama posvećuje veća pažnja kad je u pitanju "nova" noze­moza. Treba naglasiti da zakonska regulativa u EU i u Hrvatskoj zabranjuje uporabu fumagilina i anti­biotika za tretiranje pčelinjih bolesti (EU 3/01/081), te da fumagilin nije registriran kao lijek za uporabu u veterinarskoj medicini. Razlozi su mogućnost ra­zvoja rezistencije na upotrebljavane kemoterapeuti­ke, prikrivanje bolesti, mogućnost pojave recidiva, te ostataka štetnih tvari (rezidua) ili njihovih sekundar­nih metabolita u pčelinjim proizvodima. Iz tih razloga postoji nužna potreba za proizvodnjom i uporabom prirodnih fitofarmakoloških pripravaka za tretiranje nozemoze.

Vrlo je neobičan podatak dobiven analizama po­hranjenih uzoraka pčela da je N. ceranae prisutna u populacijama pčelinjih zajednica Europe više od jed­nog desetljeća, a u SAD- u i duže (Chen i sur., 2008) bez kobnih posljedica kakve su prijavljivane u Špa­njolskoj, gdje invazije N. ceranae smatraju izravnim uzrokom propadanja pčelinjih zajednica (CCD -al. Bez sumnje potrebno je izvršiti dodatna istraživanja vezana uz etiologiju i patogenezu "nove bolesti", te utvrditi stvarni utjecaj na ukupno pčelarstvo kao posebnu granu gospodarstva. Smatra se da postoji mogućnost regionalnih razlika, te da iz nepoznatih razloga N. ceranae pokazuje viši stupanj patogenosti U područjima toplije klime. Tako dugo dok se ne utvrde stvarne razlike u načinu prenošenja spora i stupnju virulencije između N. apis i N. ceranae treba poštovati postojeće savjete vezane uz kontrolu i suzbijanje bolesti.

Nozemozu se sa sigurnošću može utvrditi samo la­boratorijskom pretragom i to mikroskopskim nala­zom spora Nosema sp. u probavnom sustavu pčela, te molekularnim metodama. Najjednostavniji način pretrage je mikroskopski pregled nativnih preparata zgnječenih zadaka ili sadržaja izvučenih crijeva pčela pod povećanjem mikroskopa 400x . Moramo napo­menuti da postoji dosljedna razlika u veličini spora dvaju Nosema pri čemu N. apis malo veća od N. ceranae (Fries i sur, 1996). Spora N. ceranae je duga 4.7 ± 0.46 IJm i široka prosječno 2.7 ± 0.25 IJm, ali u rasponu od 2.3 - 3.0 IJm. Zatim, postoji mogućnost laganog preklapanja kad su male spore N. apis ma­nje od najvećih spora N. ceranae. Uglavnom smatra se da je spora N. apis za prosječno 1 IJm duža i "de­bijeg" izgleda. Spore N. ceranae su ponekad lagano savijene što također daje manju dosljednost morfo­loškoj razlici dvaju vrsta spora. Iako je razliku između dviju vrsta Nosema moguće odrediti pomoću svje­tlosnog mikroskopa, vrlo je teško sa sigurnošću po­staviti točnu dijagnozu bez usporedbe s referentnim preparatima. Činjenica da se vrlo često pojavljuju mi­ješane invazije dijagnostiku čini još težom. Međutim, sofisticiranim molekularnim metodama poput elek­tronske mikroskopije ili sekvenciranjem 16S SSU r RNA gena vrlo brzo se dolazi do točne dijagnoze. Problem je u tome što je oprema za molekularnu dijagnostiku dostupna samo u dobro opremljenim laboratorijima. Moramo spomenuti da se jačina inva­zije ne može određivati samo na osnovu broja spora izoliranih iz malog broja pčela iz košnice, jer je broj spora utvrđen u pčelama sakupljačicama (odrasiim pčelama) jedini korisni pokazatelj raširenosti bolesti unutar pojedine košnice. Preporučuje se uzorkovati oko 60 komada pčela skupljačica na ulazu u košni­eu. Što je veći broj invadiranih pčela skupljačica u pčelinjoj zajednici nalazimo manje legla, a time i manji broj okvira zaposjednutih pčelama, odnosno slabiju zajednicu. Smatra se da N. ceranae otvara ulazna vrata virusima koji lakše prodiru u tkiva pčele preko epitelnih oštećenja crijevne stjenke, jer je time umanjena prirodna otpornost crijevne barijere.

N. ceranae je utvrđena u populacijama Europske medonosne pčele kao posljedica prirodne invazije i trenutačno je vrlo rasprostranjena. Rezultati novi­jih istraživanja pokazuju da nametnik nije nedavno unesen na područje Europe već je prisutan u pčeli­njim populacijama preko desetak godina. Svakako je potrebno provesti dodatna istraživanja da bi utvr­dili, da su patološke promjene, koje izaziva nakon invazije pčele kao i stupanj patogenosti N. ceranae, različiti od one opisane za N. apis. Neki znanstvenici smatraju da N. ceranae može biti puno virulentnija i opasnija za pčelinju zajednicu. Uglavnom, za dobro pčelarstva i očuvanje naših pčela moramo budno pratiti raširenost N. ceranae na našim područjima, te sakupljati podatke vezane uz sezonsku učestalost i štete nastale od mikrosporidijalnih infekcija.