Medonosna pčela (Apis mellifera) je jedan od najvažnijih oprašivača medonosnog bilja i osnovni znanstveno - istraživački model za različita područja, posebice poljoprivredna i biomedicinska znanstvena istraži­vanja. Utvrđivanjem i sekvenciranjem cjelokupnog pčelinjeg genoma dobiveni su zanimljivi i iznena­đujući rezultati koji vode prema unaprjeđenju i do­brobiti pčelarstva, poljodjelstva, ekologije i biološ­kih istraživanja, te zdravlja ljudi. Također, smatra se da će doprinjeti lakšem suzbijanju pčelinjih bolesti i boljem razumijevanju pčelinjeg načina života i so­cijalnog ponašanja. O projektu utvrđivanja pčelinjeg genoma i njegovim rezultatima pisano je u Hrvatskoj pčeli 126, 2, 2007. godine u članku pod naslovom "Pčele opet iznenađuju". Uglavnom, utvrđeno je da genom medonosne pčele pokazuje više sličnosti s genomom kralježnjaka, nego s genomima drugih ku­kaca. Ta sličnost se najviše uočava s obzirom na cir­kadični ritam (ciklična izmjena dana i noći, te potreba za mirovanjem) i biološke procese uključene u regu­laciju gena, odnosno isključivanje jednog i uključiva­nje drugog gena. Pčele imaju izrazito dobro razvijen komunikacijski sustav, dobro organiziranu obranu i obavljanje različitih poslova poput složenog proce­sa gradnje saća, te posebnu osobinu žrtvovanja za druge članove zajednice. Također, pokazuju visoki stupanj socijalne povezanosti i njihova aktivnost uvelike ovisi o sposobnosti prepoznavanja socijalnih znakova. Utvrđivanjem nekoliko dobro definiranih nizova socijalnih znakova čini neobično prilagodljiv eksperimentalni sustav koji bi se mogao koristiti za proučavanje mentalnog zdravlja ljudi, te nekih bo­lesti poput autizma. Pčele je moguće koristiti i kao indikatore okolišnog zagađenja. Radilice sakupljaju hranu s cvjetova biljaka i pri tome koriste sofistici­rane spoznajne sposobnosti maksimaliziranja saku­pljačkog uspjeha. Dokazana je njihova sposobnost asocijativnog učenja (boja, oblik, pronalaženje lo­kacije bogate hranom) i raspoznavanja apstraktnih koncepata (slično, različito), te sposobnost korište­nja vizualnog stimulansa pri pronalaženju pravog puta. Pčelinja matica i radilice imaju isti genotip, ali matice ipak puno duže žive, pa bi utvrđivanjem svih različito ispoljenih gena odgovornih za dužinu života mogli koristiti za proučavanje starenja lju­di. Zaključeno je i da je genom medanasne pčele evoluirao mnogo sporije od genoma ostalih kukaca (npr. vinske mušice i komarca malaričara). Jedna od posljedica tog sporijeg evolucijskog napretka je činjenica da pčelinji genom sadrži pojedine gene koji su tijekom vremena izgubljeni u genomu sisa­vaca i nekih kukaca koji su brže evoluirali.