Znanost prati kukce u prirodi, a i za nas grad nije priroda. Mi pčelari zabili smo glave u košnice i postali slijepi i gluhi na grad i gradski biotop.

U zadnjih nekoliko godina u Zagrebu se je pojavilo znatno više rojeva no što je to bilo prethodnih godina. I stoga je grupa, nas pčelara, osnovala Pčelarsko dežurstvo grada Zagreba. Tijekom vegetacije u suradnji sa službom 112 zbrinjavamo rojeve koji se pojavljuju u gradu Zagrebu.

I sve bi prošlo neopaženo da nismo počeli voditi evidenciju intervencija i da se nisam povezao s višim savjetnikom Hrvatskog prirodoslovnog muzeja mr.Franjom Perovićem.

Samo treba čuti što sugovornik govori, treba gledati oko sebe, zabilježiti događanja - posebice ona koja se ponavljaju, analizirati, usporediti i zaključiti.

Dakle, što je Zagrebačka pčela?

Pčela koja je našla svoje stanište u konstrukcijama zgrada grada Zagreba i koja tu desetljećima živi kao autohtoni stanovnik grada.

Što je podloga tom zaključku?

Razmnožavanje pčele odvija se u nekoliko faza, od buđenja rojevnog nagona, do izrade matičnjaka i leženja mlade matice, njenog parenja, izlaska roja iz košnice, formiranja rojevnog klupka, izviđanja terena i pronalaženje novog doma, zaposjedanje novog doma, početak izgradnje vlastitog saća i početak nošenja prvih jaja matice.

Vođenjem evidencije adresa gdje su se pojavljivali gradski rojevi utvrdili smo da u neposrednoj blizini mora postojati košnica ili neki drugi pčelinji dom. Rojeve smo skidali sa Javora u Draškovičevoj ulici, Lipa nadomak Trga bana Jelačića, s fasada u Preradovićevoj i Gunduličevoj ulici, iz dvorišta u Palmotičevoj, Babuničevoj, Nodilovoj i dr.

No posebno je zanimljivo bilo uklanjanje pčela iz međukatne konstrukcije u zgradama u Baboničevoj 35 i u Krajiškoj 23. Tu su se pčele uselile u međukatnu konstrukciju, a u svoj „dom" su ulazile kroz vrlo male otvore, promjera manjeg od 1 cm, koji su se protezali duž fasade između katova a služe za ventilaciju međukatne konstrukcije. Do tako smještenih pčela gotovo je nemoguće doći, a višekratni pokušaji trovanja insekticidima nisu bili uspješni.

Kada matica sa svojim rojem izađe iz košnice ili drugog doma ne leti daleko, najviše stotinjak metara od mjesta izlaska. Najčešće se prihvati za granu drveta, a oko nje se onda formira rojevno klupko. U koliko nema u blizini drveta može se uhvatiti i za saobraćajni znak, reklamni pano, izbočinu fasade i sl. Odmah nakon smirivanja klupka krenu izvidnice u pronalaženje adekvatnog trajnog smještaja za cijelo društvo. Društvo se nakon pronalaska adekvatnog smještaja može pomaknuti i više stotina metara od formiranog klupka.

Što je ovdje važno zamijetiti, a o čemu do sada nismo vodili dovoljno računa?.

Svi rojevi koje smo zbrinjavali u strogom centru grada morali su izaći iz prethodnog doma koji je bio u krugu 20-100 metara od mjesta gdje se je formiralo rojevno klupko. Time je u cijelosti isključena mogućnost da je tolika količina rojeva, a radi se o stotinjak rojeva, dolutala iz prigradskih naselja i pčelinjaka. To su nesumnjivo gradske pčele koje tu žive godinama i koje su se u potpunosti prilagodile na život u gradskom okruženju.
U prirodi je gotovo nemoguće u proljeće pronaći slobodnu prošlogodišnju zajednicu dok se u gradu pojavljuju masovno?

Konstrukcije u kojima je Zagrebačka pčela našla dom.

Formirane pčelinje zajednice uklanjali smo sa fasada stambenih zgrada s visine od desetak metara. Međukatnih konstrukcija, potkrovlja i potkrovnih konstrukcija, međuprostora u prozorima i kutijama za roletne.

No, čini se da je tip gradnje koji je u gradu korišten između dva svjetska rata posebno „zaslužan" što se je Zagrebačka pčela prilagodila životu u gradu Zagrebu. A radi se o zgradama u kojima je međukatna konstrukcija rješavana gredama i između kojih postoje veliki prazni prostori vrlo pogodni za nastambe pčela. U nekim zgradama ti prostori su ventilirani s malim rupicama u fasadi koje su idealne za pčelinja leta. Zamolio sam grupu arhitekata da istraži o čemu je riječ pa kada dobijem konstruktivna rješenja sve će biti jasnije.

Zašto se održala?

Ako uvažimo zaključak brojnih znanstvenika da je kolaps pčelinjih zajednica u cijelom svijetu uzrokovan nizom čimbenika koji dovode do stresa pčelinje zajednice tada možemo zaključiti da je gradska pčela - Zagrebačka pčela u nekom segmentu toga pošteđena.

Varou ne možemo isključiti, no u gradu se ne koriste pesticidi, a posebice gaučo, laso i ostali koji kao aktivnu supstancu sadrže neonikotinide. Također je gradska pčela pošteđena pčelareve intervencije koja vrlo često bitno uznemiri pčelinju zajednicu. Izostankom ova dva vrlo snažna uzročnika stresa pčela je došla u mogućnost da se prilagodi varoi, da opstane i da se nesmetano razvija. U prilog tome govori da se pojava rojeva u gradu Zagrebu iz godine u godinu povećava.

Umjesto Zaključka.

Svakako bi vrijedilo da se našem timu pčelara pridruži i tim entomologa. Bilo bi dobro posebno obilježiti „domove" pčela u kojima obitavaju duže razdoblje. Bilo bi potrebno posebno obilježiti takva mjesta i ishoditi od Grada posebnu odluku da se takva mjesta zaštite i da se zabrani svako uznemiravanje promatranih zajednica.

Društva koja smo uklonili i smjestili na pčelinjak kolege Josipa Dernikovića trebale bi biti pod posebnim nadzorom, a kolegi bi trebalo pomoći i stručno i financijski kako bi se omogućilo praćenje života takvih zajednica u pčelinjaku.

Tim koji zbrinjava rojeve trebao bi još detaljnije voditi evidenciju, a izvještaje o obavljenim intervencijama bilo bi potrebno prikupljati na jednom mjestu i to odmah po obavljenoj intervenciji.

Tek višegodišnjim sistematskim praćenjem mogli bismo potvrditi ili osporiti ove pretpostavke. Stoga bi bilo potrebno definirati tim, metodologiju praćenja, ustrojiti evidenciju, statistiku i analizu i vjerujem da bi zaključci svakako doprinijeli spoznaji o životu pčele i bili korisni za opstanak samog pčelarstva.

U Zagrebu, 19.03.2009.

Damir Rogulja