dr.sc.Dragan Bubalo

PELUD

Pelud je zaista jedan od jedinstvenih bioloških proizvoda prirode. To nam dokazuje najinteresantnija harmonija između biljnog i životinjskog carstva, zvana, pčela. S jedne strane, bilje proizvodnjom peluda osigurava život pčelama, dok s druge strane, pčele skupljajući nektar pridonose preživljavanju biljnog svijeta kroz proces oprašivanja (slika1).

Slika 1. Harmonija između biljnog i životinjskog carstva

Pelud nije pčelinji proizvod kojeg pčele sintetiziraju u svom tijelu već je to vrlo sitni, odvojivi i prijenosni biljni organ s muškim genetskim naslijeđem. Nastaje u peludnicama (anterama) prašnika i sastoji se od živog sadržaja i vanjskog omotača. Vanjski je omotač građen od dva glavna sloja (slika 2), vanjskog (eksina) i unutarnjeg (intina).

Slika 2. Građa peludnog zrnca (1)

Eksina je nepropusna i sastoji se od sporopolenina, tvari koja je vrlo rijetka i kemijski iznimno otporna, kao i male koiličine polisaharida, dok je intina prilično propusna i sastavljen je od celuloze (2). Nepropusnost i otpornost eksine omogućuje zaštitu sadržaja peludnog zrnca za vrijeme njegova putovanja između peludnice i njuške tučka. No, eksina ipak ne pokriva intinu u potpunosti jer bi se time onemogućilo oprašivanje biljaka pa na njoj postoje otvori u obliku izduženih brazda ili okruglih pora kroz koje iz peludnog zrnca putuje jezgra s muškim nasljednim materijalom do sjemenog zametka (ženskog nasljednog materijala) drugog cvijeta ili druge biljke. Stoga je navedena građe eksine (pore, brazde i različite izrasline na površini) tipična za biljnu vrstu i od velike nam je pomoći u određivanju o čijoj se peludi radi, iako u blizini nemamo biljku. Također, ova nam je činjenica od velike važnosti jer ju možemo iskoristiti za utvrđivanje botaničkog podrijetla meda.

Proces skupljanja peluda

Posjećujući cvjetove skoro cjelokupno tijelo radilice biva zaprašeno peludom. Čisteći prednjim nogama rilce radilica skuplja pelud vlažeći ga nektarom ili medom i time ga čini ljepljivim. Ujedno čisti pelud s glave i prednjeg dijela prsišta. Osim nektara radilica prigodom skupljanja peluda dodaje i vlastite izlučevine koje sadrže različite enzime (amilaza, katalaza). Radilica tada uzima zrak i lebdi, prebacujući pelud s prednjih na srednje noge, a sa srednje na stražnje noge. Tako navlaženi pelud miješa se sa suhim peludom koji se nalazi na peludnoj četki stražnje noge. Za razjašnjenje daljnjeg prijenosa peluda potrebno je opisati građu stražnje noge kod radilica. Naime, goljenica se stražnje noge svojim donjim krajem proširuje i s vanjske strane postoji udubljenje oko kojeg je vijenac jakih dlačica-košarica. Također, pri dnu goljenice nalazi se red jakih dlačica-peludni češalj. Osim specifične građe goljenice i na prvom članku stopala sa zadnje strane postoji produžetak dlačica-ostruga (slika 3).

Slika 3. Dijelovi stražnje noge radilice bitni za skupljanje peluda (3)

Sljedeći prijenos peluda, od unutarnje strane peludne četke stražnje noge prema vanjskoj strani košarice izgleda anatomski nemoguće, ali radilice su razvile domišljat mehanizam za njegov prijenos i skupljanje.

On se odvija za vrijeme leta radilice tarući jednu o drugu nogu (slika 4). Peludni češalj suprotne stražnje noge struže unutarnju površinu peludne četke iz čega proizlazi prebacivanje peluda od peludne četke u ostrugu suprotne noge.

Slika 4. Prebacivanje peluda s jedne na drugu nogu za vrijeme leta radilice

Peludni češalj i zupci koji se nalaze na ostruzi sprječavaju ispadanje peludne mase s unutarnje strane goljenično-stopalne veze. Konačno, pelud koji se nakupio na ostruzi biva potisnut u košaricu, gdje se ljepljive grudice peluda sve više i više gomilaju (slika 5).

Slika 5. Način na koji radilice prenose pelud s unutarnje na vanjsku stranu noge (4)

Zatim se peludni teret oblikuje srednjim nogama. Pelud skupljen na ovaj način, razlikuje se od ishodišnjeg peluda s biljke jer su ga radilice prigodom skupljana, dodavanjem nektara i ostalih izlučevina, obogatile, te se dosta često u literaturi spominje termin pčelinji pelud. Kad je radilica napunila košarice vraća se u košnicu, odstranjujući srednjim nogama pelud s košarice i smješta u stanicu koje zatim kućne pčele čeljustima i prednjim nogama utiskuju u stanicu. Potrebno je oko 18 tereta za ispunjavanje jedene stanice saća. Nakon što su kućne pčele utisnule pelud u stanice saća, kako bi spriječile njegovo kvarenje, prekrivaju ga s malom količinom meda. Ujedno dolazi i do mliječno-kiselog vrenja pod utjecajem specifične bakterijske flore roda Lactobacillus i Pseudomonas i kvasaca roda Saccharomyces , te se tako skladišteni pelud naziva «pčelinji kruh». Ovako pripremljeni pelud koriste odrasle pčele u ishrani, a i njime se hrane ličinke, te je vrlo bitan za normalan život pčelinje zajednice.

Važnost peluda u životu pčela

U pčelinjoj je ishrani pelud najvažniji izvor bjelančevina. Osim bjelančevina pelud sadrži masti, šećere, vitamine i minerale, koji su također važni u metabolizmu pčela.

Analizom osušenog peluda ustanovljeno je da na bjelančevine otpada 27 %, a na amino kiseline 13 %. Zatim, pelud sadrži 3 - 10 % masti, kao i 10 - 15 % šećera (fruktoze i glukoze). Naime, za sljepljivanje peludnih zrnaca u oblik kuglice pčele dodaju malu količinu nektara ili meda. Od enzima, pelud sadrži fosfatazu, amilazu, invertazu i dijastazu, a malim su količinama prisutni i hormoni. Analizom pepela različitih vrsta peluda ustanovljeno je da pelud sadrži sve bitne minerale (5).

Za pravilan razvoj pčelinje zajednice, bitno je osigurati uvjete za razvoj legla. Pelud nije samo esencijalan sastojak hrane za leglo, već je važan i za pravilan razvoj odraslih oblika svih članova zajednice, kao i za zadatke koje oni obavljaju u zajednici.

Mlade pčele pojedu oko 10 mg peludi dnevno i u svojim mliječnim žlijezdama proizvedu matičnu mliječ koja sadrži oko 4 mg bjelančevina. Gotovo je potrebno 100 mg peludi za uzgoj jedne radilice, odnosno za uzgoj 10 000 pčela potreban je 1 kg peludi. Što ispada, da je godišnje za jednu zajednicu potrebno 18 kg peludi (6). Osim toga, pelud se koristi u jesen u većim količinama i za proizvodnju masno- bjelančevinastog tijela zimskih pčela, kao i za ishranu matice.

Obzirom na skupljačku aktivnost zajednice, ustanovljeno je da skupljačice obave između 10-15 letova, posjećujući do 500 cvjetova, ovisno o udaljenosti i bogatstvu izvora. Oko 25 % skupljačica skupljaju isključivo pelud, 17 % osim peluda skuplja i nektar, a ostale skupljaju samo nektar. Masa peluda koju pčela može nositi kreće se od 10 do 30 mg (7).

Treba naglasiti da se hranidbena vrijednost peluda između različitih biljnih vrsta razlikuje. Stoga pelud možemo podijeliti u 4 skupine, gdje kakvoća peluda za razvoj pčela opada od I prema IV skupini (8).

I skupina: voćne vrste, vrba, bijela djetelina, vrijesak, kesten, mak, trputac

II skupina: javor, brijest, maslačak, suncokret

III skupina: joha, lijeska, topola

IV skupina; različite vrste crnogoričnog drveća

Sastav peluda

Svojim se sastavom pelud svrstava u rijetke proizvode s tolikim bogatstvom hranjivih tvari. Općenito, uspoređujući s mnogim standardnim prehrambenim namirnicama, pelud je bogat bjelančevinama, sadrži malo masti i obiluje mineralima i vitaminima. Od 22 poznate aminokiseline u biokemiji, sve su nađene u peludu. Glavne razlike peluda kojeg pčele skupljaju posljedica su biljnog podrijetla peluda, koji može biti odraz područja skupljanja ili sezone, te zbog toga i varira njegov sastav (tablice 1 i 2).

Tablica 1. Sastav pčelinjeg peluda (9)

Tablica 2. Mineralni sastav pčelinjeg peluda (10)

Organoleptička svojstva pčelinjeg peluda

Organoleptička se svojstava pčelinjeg peluda mijenjaju ovisno o botaničkom podrijetlu peluda (slika 6).

Boja: razlikuje se od bijele do crne, većinom je žuta, narančasta ili žutosmeđa

Izgled: heterogena zrnca različita oblika i veličine, uglavnom kuglasta

Miris: specifičan prema biljnom izvoru

Okus: specifičan, sladak, kiselkast, ponekad gorak

Slika 6. Grudice pčelinjeg peluda (Kezić, 2007)

Korištenje peluda u ljudskoj prehrani

Pelud je idealno izbalansirana hrana za pčele, ali poput drugih tvari, nije "savršena hrana" za ljudsku prehranu. Ova izjava ne samo da nije znanstveno utemeljena nego je i potencijalno štetna za reputaciju pčelarstva. Jednostavan dokaz da pelud nije svršena hrana za čovjeka proizašao je iz činjenice da pelud ne sadrži esencijalnu razinu vitamina topivih u mastima (vitamini D, E i K) i da sadrži relativno veliku količinu neprobavljivih tvari.

Unatoč tim činjenicama, proizašlim iz reklamne i popularne literature, pelud predstavlja zaista vrijedan izvor ljudske hrane. To potkrepljuju sljedeće tablice u kojima se uspoređuje hranjiva vrijednost peluda i sedam uobičajenih namirnica (11).

Tablica 3. Hranidbena vrijednost peluda i uobičajenih namirnica (temeljena na 1000 kcal)

Obzirom na količinu bjelančevina pelud je rangiran iznad svih namirnica osim piletine i sadrži više od 50 % bjelančevina u usporedbi s govedinom. Količina je masti vrlo niska i to za jednu polovinu u odnosu na piletinu i za tri četvrtine manje u odnosu na govedinu (tablica 3).

Tablica 4. Hranidbena vrijednost peluda i uobičajenih namirnica obzirom na glavne makroelemente (temeljena na 1000 kcal)

Pelud kao i ostale namirnice bogat je kalijem i u odnosu na ostale namirnice sadrži mnogo manje natrija, elementa nepoželjnog u prehrani osoba sa srčanim tegobama. Što se tiče razine kalcija vidljivo je da je ona u peludu viša od svih ostalih namirnica izuzev kupusa. Također, sadrži dvaput više željeza od ijedne navedene namirnice i čak 7,5 puta više od govedine, koju se smatra bogatim izvorom željeza (tablica 4).

Tablica 5. Hranidbena vrijednost peluda i uobičajenih namirnica obzirom na vitamine (temeljena na 1000 kcal)

* Vitamin A je izračunat na temelju karotena, gdje je mg karotena = 0,375 IJ

Pelud je naročito bogat karotenom, koji je metabolički prethodnik vitamina A. U obliku ekvivalenta vitamina A, pelud je nekoliko puta bogatiji od kupusa, namirnice sa značajnom količinom ovog vitamina, a premašuje ga samo rajčica. Ali zbog niske kalorične vrijednosti rajčice, potrebno je pojesti pet puta više rajčice da se postigne razina vitamina A kao u peludu. Također je bogat izvor vitamina B skupine (tablica 5), kao i različitih elementa u tragovima, koji su iako u malim količinama bitni za normalnu prehranu, kao što su cink, bakar i magnezij.

Značaj peluda za ljudsko zdravlje

Kao i kod ostalih pčelinjih proizvoda i pelud je korišten kao moguće sredstvo u liječenju ljudi. Postoje mnogi dokazi širom Svijeta o njegovoj djelotvornosti, ali nažalost postoji vrlo malo znanstvenih istraživanja koji podupiru te tvrdnje. Znanstveno je samo potvrđena njegova djelotvornost u liječenju tegoba prostate i hemoroida, kao i njegovom korištenju nakon tretmana X zrakama, gdje je polučio pozitivno djelovanje na organizam općenito (12).

Mogući čimbenik u peludu, koji bi mogao biti odgovoran za ublažavanje tegoba kod prostate je cink. Naime, pelud sadrži neobično visoku koncentraciju tog elementa, a on je odgovoran za normalno funkcioniranje prostate. Ustanovljeno je da muškarci s kroničnim prostatitisom imaju nisku razinu cinka u prostati (11).

Zbog osobitosti njegova sastava konzumiranje je peluda preporučljivo u čitavom nizu slučajeva. Nakon nekoliko dana redovita korištenja gotovo kod svih je osoba utvrđeno povećanje apetita i općenito metabolizma. Naročito se može preporučiti kao optimalan nadomjestak u slučajevima mršavosti i anoreksije; istovremeno normalna se osoba ne može udebljati jer je povećanje apetita u ravnoteži s povećanjem metabolizma. Naime, posjeduje višeznačnu ulogu u radu crijeva poboljšavajući, kako probleme zatvora, tako i upornih proljeva koji su često prouzrokovani neravnotežom crijevne flore. S uspjehom se koristi i u tretmanu anemija gdje uzrokuje brzo povećanje eritrocita i hemoglobina, s jasnim poboljšanjem simptoma općenito. Također povoljno djeluje na procese arterioskleroze, kako u sprječavanju, tako i u poboljšanju procesa koji su već prisutni (13).

Kako i kada koristiti pelud?

Nasuprot konzumiranju propolisa, konzumiranje se peluda smatra ugodnim za većinu ljudi, jer prija njegova slatkoća i odlično se sljubljuje s različitim prehrambenim namirnicama. Preporučena doza je oko 20 g dnevno za odraslog (jedna jušna žlica) i 10 g za dijete (kavena žličica). Za iscrpljene osobe i one s povećanim potrebama količina se može povećati do 30 g (13). Optimalan trenutak za korištenje je ujutro natašte, prije doručka. Međutim, potrebno je istaknuti da kod osjetljivijih osoba ovakav način korištenja peluda može izazvati želučane tegobe. Najdjelotvornije ga je koristiti prije svakog većeg obroka, jer utječe na bolju probavu. Može se jesti u prirodnom obliku ili samljeven, sam ili pomiješan s medom, maslacem, marmeladom ili otopljen u mlijeku, jogurtu i voćnim sokovima. Naravno da se nikad ne miješa s prevrućim i prekiselim tvarima jer pri tom gubi neke od svojih odlika. Ako se otapa u tekućini preporuča se koristiti minimalna količina tekućine koja je potrebna.

Evo nekoliko prijedloga korištenja peluda:

1 šalica kravljeg sira
1 čajna žlica peluda
2 čajne žlice meda
½ banane
Sve izmješati i poslužiti hladno (po ukusu može se dodati nekoliko kapi limunova soka).

1 čaša jogurta
1 -2 žlice zobenih pahuljica
1 čajna žlica peluda
2 čajne žlice meda

100 g maslaca
50 g meda 10 g peluda
Sve dobro izmiješati. Koristiti kao namaz na kruh. Preporučuje se u ishrani djece i rekonvalescenata. Smjesu čuvati na hladnom mjestu.

Uz sve pozitivne odlike peluda kao hrane, potrebno je upozoriti da u nekih ljudi zbog preosjetljivosti može izazvati alergijske poteškoće, te se svakako moraju posavjetovati s liječnikom. Isto vrijedi za trudnice i dojilje.

Skupljanje peluda

Postoji više tipova skupljača peludi, ali je svima princip skupljanja isti. Prolaskom kroz prepreku koja se postavlja na ulaz u košnicu ili je prepreka kroz koju moraju proći pčele natovarene peludom u samoj košnici, dio se peludnog tereta skida. Prema položaju, oni se mogu postaviti iznad podnice, zatim zakvačiti na ulaz u košnicu ili ga postaviti između plodišta.

Skupljač na letu košnice

Postavlja se ispred leta košnice (slika 7). Predstavlja kutiju kroz koju je okomito provučena plastična perforirana ploča. Skupljač je širi od otvora leta i tijesno prijanja na prednju stjenku košnice, tako da pčele mogu ući u nju jedino preko postavljene im zapreke (perforirane ploče s otvorima promjera 5 mm). Bilo je pokušaja korištenja ploča s nazubljenim otvorima, ali je uočeno da narezivanje otvora nije povećalo produktivnost, a uzrokovalo je oštećenja nogu i krila pčela.

Preforiranu se ploču može zamijeniti s dvije žičane mreže s očicama od 4,2 do 4,5 mm, koje su međusobno razmaknute 6-7 mm. Uglavnom se ovakvi skupljači s dvostrukim mrežama koriste u SAD-u. Nedostatak je mreža što se žice pomiču i ne održavaju odgovarajuće mjere očica. Tada mnoge pčele prolaze kroz mrežu, a da prolaskom ne gube pelud.

Vodoravno ispod perforirane ploče nalazi se gušća mreža kroz koju upada pelud skinut s nogu pčela u malu ladicu, koja služi za skupljanje peludi. Dno ladice je također izrađeno iz mreže kako bi se pelud mogao osušiti (slika 8).

Slika 7. Skupljač peluda postavljen na leto košnice

Slika 8. Dijelovi skupljača peluda na letu košnice

Nedostatak je ovog skupljača u tome da kod masovnog povratka skupljačica u košnicu, one svojim tijelima zatvaraju otvore na skupljaču i na taj način smanjuju pristup zraka u košnicu. Osim toga, kako se ovaj tip skupljača nalazi izvan košnice pod utjecajem je atmosferilija i potrebno ga je svakodnevno prazniti, što ako nemamo pčelinjak u blizini mjesta stanovanja predstavlja dodatni problem.

Skupljač na podnici

Sastoji se od dva pokretna elementa: ploče ili mreže za skidanje i ladice u koji pada pelud. Ladica ima iste dimenzije kao i podnica i postavlja se na podnicu ili je cjelokupna podnica izrađena za skupljanje peluda (slika 9). Perforirana ploča za skidanje peluda postavljena je u drvene vođice i može se lagano vaditi iz okvira skupljača. Ispod ploče nalazi se mreža s očicama oko 3,5 mm učvršćena na okvir skupljača. Po njoj prolaze pčele koje ulaze i izlaze iz košnice. Između te mreže i perforirane ploče mora biti razmak oko 1-2 cm koji omogućava slobodno kretanje pčela.

Slika 9. Prilagođena podnica za skupljanje peluda (Bubalo, 2004)

Skupljač na podnici ima tu prednost da skupljenu pelud dobro štiti od vanjskih utjecaja i da velika površina perforirane ploče ne prijeti smanjenju pristupa zraka. Međutim, nedostatak je, skupljanje u ladici različitog otpada koji pada na dno košnice.

Čimbenici koji utječu na skupljanje peluda

Količina skupljenog peluda varira ovisno o biljnom izvoru, snazi zajednice, vremenskim uvjetima i tipu skupljača. Dnevni se unos kreće od 0,5 do 1 kg za vrijeme obilnih peludnih paša. Prosječan se prinos u jednoj sezoni kreće od 8-10 kg (5).

Pelud se može skupljati samo u razdoblju kada je u prirodi ponuda peluda veća od one koju pčele mogu stvarno iskoristiti. Proljeće je definitivno krivo vrijeme za skupljanje peluda. Najbolje vrijeme je ljeto, kada je samoniklo bilje u punoj cvatnji. U jutarnjim satima pčele sakupljaju većinu peluda.

Druga važna stvar na koju se mora obratiti pozornost su trutovi. Na skupljačima moramo osigurati izlazne rupe za trutove. Trutovi će pronaći način da izađu iz košnice i naučiti kako da se u nju vrate. Broj pčela koji će koristiti iste rupe za ulaz je beznačajan. Važno je naglasiti da se skupljači peluda trebaju koristiti na svim zajednicama u isto vrijeme jer će se, naprotiv, trutovi zalijetati u one zajednice koje nemaju skupljače.

Čuvanje peluda

Glavna je svrha čuvanja peluda zadržati i sačuvati hranidbenu vrijednost, koja će se kasnije iskoristiti za pčelinju ili ljudsku ishranu.

Sušenje peluda

Pelud sadrži značajnu količinu vode (30-40 %), te je zbog toga idealan medij za razvoj plijesni i voskovog moljca. Zbog tih činjenica potrebno je svježe skupljeni pelud osušiti. Ono se može provesti jednostavnim sušenjem na zraku, kako se suši i ljekovito bilje, ili u za to modificiranim sušionicima.

Važno je naglasiti da ga se ne smije sušiti izravno na suncu, niti infracrvenim svijetlom, jer se uništavaju vitamini B-kompleksa i provitamin A, te time smanjuju njegova hranidbena i ljekovita svojstva.

Uporaba sušionika predstavlja brži način sušenja peluda. U sušioniku se pelud rasprostre u sloju debelom 1 centimetar i kruženje toplog zraka pospješuje oslobađanje vlage iz peluda. Tijekom prvog sata potrebito je postići temperaturu od 49 ^oC, kako bi uništili spore gljivica, i nakon toga 24 sata sušiti na temperaturi od 35-36 ^oC. Pridržavanje je ovih temperatura bitno, jer su neke aminokiseline osjetljive na visoke temperature i zbog toga mogu prijeći u toksične tvari (14). Sušenje ovim načinom završava u najviše dva dana.

Prigodom sušenja pelud izgubi veliki dio svoje prvotne mase, a ono se provodi toliko dugo, dok se ne postigne 5-8 % vlage. Pelud je osušen kada se trljanjem između prstiju ne lijepi međusobno. Nakon provedenog sušenja pelud se čuva u zatvorenim posudama na sobnoj temperaturi.

Smrzavanje peluda

Svježe se skupljen pelud smješta u posude i izravno skladišti u zamrzivač na temperaturi od -18 ^oC sve do njegove uporabe. Nakon odmrzavanja peluda, zbog povećanog postotka vlage, potrebno ga je odmah iskoristiti. Ako se odmrznuta količina ne uspije potrošiti preostalu je količinu potrebno osušiti prema jednom od gore navedenih načina (15).

Konzerviranje peluda šećerom

Naizmjenično se u posudu poslaže sloj peluda i šećera, vršni sloj mora svakako biti šećer, zatim se dobro zatvori i skladišti na hladnom mjestu. Omjer između peluda i šećera je 1:2.

BOTANIČKO PODRIJETLO MEDA

Udio se nektara ili medljike pojedinih biljnih vrsta u medu mijenja ovisno o tipu vegetacije, zatim razdoblju cvatnje biljnih vrsta ili proizvodnji medljike od strane kukca, kao i vremenu kad je pčelar proizveo med. Apsolutno uniflorni medovi ne postoje jer pčele nikad ne posjećuju samo jednu biljnu vrstu čak iako ona dominira na nekom području. Zbog toga kemijski sastav i senzorska svojstva između uzoraka meda značajno variraju.

Stoga je za utvrđivanje botaničkog podrijetla meda uz melisopalinološku (peludnu) potrebno provesti organoleptičku i neke od fizikalno-kemijskih analiza jer je samo na osnovu skupnog rezultata ovih analiza moguće donijeti ispravnu odluku.

Od fizikalno-kemijskih parametara, električnom se vodljivošću, zatim specifičnom rotacijom i sastavom šećera, tj. njegovim spektrom i postotkom pojedinih šećera omogućuje utvrđivanje botaničkog podrijetla meda (razlučivanje meda medljikovca od nektarnog meda). U nekim se slučajevima odnos glukoze i fruktoze, te glukoze i vode u medu, također može koristiti kod utvrđivanja botaničkog podrijetla. Sadržaj je dijastaze također povezan s botaničkim podrijetlom jer neke vrste meda prirodno imaju nizak ili visok sadržaj tog enzima, što može poslužiti kao parametar karakterizacije.

Prigodom skupljanja nektara, radilice svojom aktivnošću dolaze u kontakt i s prašnicama (dio prašnika u kojem se nalazi pelud) cvjetova (slika 10), te peludna zrnca dospiju u nektar, gdje završavaju u mednom mjehuru i nakon prerade ih nalazimo u konačnom proizvodu, medu.

Slika 10. Radilica u akciji na kadulji (Bubalo, 2006)

Iz tog se razloga, za utvrđivanje botaničkog podrijetla, koriste peludna zrnca prisutna u medu (slika 11).

1. Lipa (Tilia platyphyllos)

2. Ljepak (Loranthus europaeus)

3. Suncokret (Helianthus annuus)

4. Bagrem (Robinie pseudacacia)

5. Uljana repica (Brassica napus var. oleifera)

Slika 11. Peludna zrnca u razmazu meda (Heigel, 2000)

Grana palinologije koja proučava pelud i druge mikroskopske elemente koje se nalaze u talogu meda (netopivi dio meda odvojen centrifugiranjem) naziva se melisopalinologija. U načelu se talog sastoji od peludnih zrnaca i elemenata medljike.

Kod različitih biljnih vrsta, količina peluda može biti veća ili manja u odnosu na nektar, što je posljedica brojnih čimbenika. Naime, količina peluda u nektaru ovisi prije svega o građi cvijeta, tj. o položaju prašnica u odnosu na nektarije. Ako su prašnice smještene iznad nektarija postoji veća vjerojatnost da će pelud pasti u izlučeni nektar i na taj ga način onečistiti. Opseg ovog onečišćenja ovisan je između ostalog i o količini proizvedenog peluda, njegovoj dimenziji, kao i o tome da li se izlučivanje nektara poklapa sa sazrijevanjem prašnica. Također, neke biljne vrste proizvode malu količinu peluda ili posjeduju sterilne prašnike koji ne proizvode pelud (neki kultivari agruma i lavande).

Osim toga, na količinu peluda u nektaru utječe i sam proces filtriranja nektara. Tijekom skupljanja nektara i same prerade meda, pelud se vrlo uspješno izdvaja u mednom mjehuru radilice proventrikulusom (želučana usta, medni čep) koji služi kao regulacijski organ filtriranja i kontrole protoka hrane u želudac.

Odstranjenje peluda ovisi o vremenu zadržavanja nektara u mednom mjehuru, količini prerade meda, veličini peluda i strukturi njegove eksine. Veća peludna zrnca i ona s bodljikavom površinom se lakše odstranjuju.

Stoga, zbog gore navedenih činjenica (tablica 6) pelud može biti:

• normalno zastupljen
• podzastupljen (relativno mala količina peluda u odnosu na količinu nektara)
• nadzastupljen (relativno velika količina peluda u odnosu na količinu nektara).

Tablica 6. Primjeri biljnih vrsta s nadzastupljenim i podzastupljenim peludnim zrncima

Priprema uzoraka za peludnu analizu meda

1.      u 20 ml vode zagrijane na 40 ^oC rastopi se 10 g meda

2.      centrifugira se 10 minuta na 2500 okretaja

3.      odlije se supernatant i sediment razrijedi s 10 ml destilirane vode

4.      centrifugira se 5 minuta pri istom broju okretaja

5.      ponovno se supernatant odlije, a sediment razmuti u kapi tekućine koja se slijeva niz stjenku epruvete

6.      Pasteur-ovom pipetom sediment se prenese na predmetnicu i razmaže u dva odvojena razmaza površine od po 1 cm²

7.      pripremljeni uzorak se suši na 40 ^oC

8.      na jedan razmaz dodaje se kap tople glicerin-želatine, a na drugi kap otopine glicerin-želatine s fuksinom i prekrije pokrovnicom

9.      nakon 10 minuta uzorak je spreman za mikroskopiranje

Identifikacija i brojanje peluda vrši se mikroskopiranjem svjetlosnim mikroskopom pri povećanju od 400 puta. Nakon početnog pregleda, kojim utvrđujemo gustoću preparata, pristupa se njihovoj identifikaciji i brojanju. Identificiranje se vrši uz pomoć referentnih uzoraka peluda u obliku nativnih preparata i literature. Mora se prebrojati najmanje 500 peludnih zrnaca (16, 17). Za osiguranje jednolikog pregleda uzorka, potrebno je brojati uzduž 5 paralelnih linija jednako udaljenih od jednog do drugog ruba pokrovnice. U svakoj se liniji odredi broj vidnih polja, jednako raspoređenih, tako da se približno izbroji 100 peludnih zrnaca.

Pelud i njegova struktura

Peludna se zrnca identificiraju na temelju njihove veličine, oblika, boje i strukture (2):

• veličina (10 do 200 μm)
• oblik (ovalan, okrugao, trokutast)
• boja (svijetlo smeđa, sivo zelena, žuta, narančasta, ljubičasta i plava)

Za strukturu peludnog zrnca svake biljne vrste karakteristični su:

• broj, veličina i oblik mjesta klijanja
• građa, boja i oblik vanjske stjenke (eksina)
• građa i boja unutrašnje stjenke (intina)

Na površini se eksine nalaze karakteristične tvorbe (izbočine, mreža, brazde) koje pomažu u identificiranju peluda (slike 12, 13, 14).

Slika 12. Bodljikava površina eksine (Bubalo, 2005)

Slika 13. Mrežasta površina eksine (Bubalo, 2005)

Slika 14. Izbrazdana površina eksine (Bubalo, 2005)

Pozicija površine peluda

Prigodom identifikacije peluda potrebno je poznavati poziciju u kojem se pelud nalazi u razmazu sedimenta. Pozicija površine peluda, prigodom mikroskopiranja, može biti u polarnom ili ekvatorijalnom položaju (slika 15). Polarni pogled obuhvaća dva nasuprotna područja na kojima se samo naziru otvori ili karakteristične pore, dok ekvatorijalni pogled predstavlja područje između polova i na njemu su uočljive pore i brazde karakteristične za biljnu vrstu s koje pelud dolazi.

Slika 15. Ekvatorijalni i polarni pogled peludnog zrnca (1)

Vrste peludnih analiza

Kvalitativna peludna analiza

Kvalitativnom se peludnom analizom identificiraju peludna zrnca i elementi medljike određivanjem postotnog odnosa. Načelo se analize temelji na činjenici da se peludna zrnca morfološki razlikuju stoga se mikroskopskim pregledom ona mogu utvrditi do vrste, roda ili porodice.

Obzirom prema zastupljenosti, peludna se zrnca razvrstavaju na:

prevladavajuća            (> 45 %)

prateća                                     (16-45 %)

sporedna                      (3-15 %)

rijetka                            (< 3 %)

Kvantitativna peludna analiza

Kvantitativna analiza donosi procjenu totalnog volumena taloga i apsolutne količine elementa po jedinici mase. Ova procjena omogućava utvrđivanje načina dobivanja meda (vrcanje ili cijeđenje) i pomaže u točnijem interpretiranju rezultata, naročito u slučajevima prisutnosti nadzastupljenih i podzastupljenih peludnih zrnaca u uzorcima meda.

Ovisno o ukupnom broju biljnih elemenata u medu (peludna zrnaca i elementi medljike), med se svrstava u jednu od 5 razreda (tablica 7).

Tablica 7. Podjela prema razredima na temelju ukupnog broja biljnih elemenata u medu (18)

Cjelokupni sediment može također pružiti dodatne informacije o proizvodu, kao što su metode vrcanja, higijenski aspekt, prisutnost mikroorganizama koji ukazuju na fermentaciju.

Izračun i tumačenje rezultata

Za svaku vrstu peluda potrebno je izračunati postotak u odnosu na ukupni broj peludnih zrnaca. Općenito se uzima da je med podrijetlom od određene biljne vrste, tj. unifloran, ako je pelud dotične biljne vrste zastupljen s više od 45 %, isključujući iz izračuna pelud koja je podrijetlom od biljnih vrsta koje ne luče nektar. Također, uniflornim se medom može proglasiti med u kojem prevladava medljika, tj. koji sadrži mnogo elemenata medljike (elementi medljike/peludna zrnaca je jednak 3 ili veći).

Iznimno prema Pravilniku o kakvoći meda i drugih pčelinjih proizvoda (NN br.20 od 16.II.2000), uniflornim se medom može proglasiti onaj med ako udio peludnih zrnaca u sedimentu iznosi za:

-         pitomi kesten (Castanea sativa)                   85 %

-         bagrem (Robinia pseudoacacia)                  20 %

-         lipa (Tilia sp.)                                                   25 %

-         kadulja (Salvia sp.)                                          20 %

-         lucerna (Medicago sp.)                                   30 %

-         ružmarin (Rosmarinus officinalis)                 30 %

-         lavanda (Lavandula sp.)                                 20 %

Drugi razlog korištenja peludne analize je određivanje zemljopisnog podrijetla meda. U različitim su zemljopisnim područjima zastupljene i različite biljne asocijacije koje su posljedica klimatskih razlika. U svakom se medu uz glavnu biljnu vrstu javlja pelud drugih pratećih biljnih vrsta. Utvrđivanje se zemljopisnog podrijetla temelji na prisutnosti kombinacija peludnih zrnaca tipičnih za određeno područje. Samo je u nekim slučajevima moguće naći određena peludna zrnca, koja su karakteristična samo za to područje. Ova marker peludna zrnca, ako su prisutna, dovoljna su za utvrđivanje podrijetla (19).

ZEMLJOPISNO PODRIJETLO MEDA

U procesu nastanka meda uz kvalitetnu pasminu pčele, zatim čovjeka, koji će proizvod pripremiti za tržište, prirodni je potencijal određenog područja od velikog značaja. Tu se prije svega misli na floristički sastav i klimatske uvjete, koji uvelike utječu na varijabilnost meda. Zahvaljujući svojim klimatskim raznolikostima, Hrvatska ima veliki potencijal za proizvodnju specifičnih vrsta meda. Različitosti koje imamo u klimazonalnom i biocenološkom rasporedu predstavljaju jedinstveno nacionalno bogatstvo koje se rijetko može naći u Europi.

Naime, niti u jednoj od mediteranskih zemalja, kadulja ne raste na tako velikim površinama u nativnoj flori, kao u našoj jadranskoj regiji. Osim meda od kadulje u mediteranskom je podneblju moguće proizvesti med od drače, vrijesa i primorskog vrijeska, te na ograničenim lokacijama med od mandarine, ružmarina, lavande i planike. U kontinentalnom su području značajne medonosne paše bagrema, kestena, lipe, amorfe i metvice s kojih je moguće proizvesti uniflorni med.

Osim proizvodnje navedenih nektarnih vrsta meda u kontinentalnom je području pojedinih godina moguće proizvesti crnogorični medljikovac od jele i smreke, te bjelogorični od hrasta. Međutim, Zbog nesustavnog istraživanja botaničkog podrijetla hrvatskog meda, melisopalinološki mu je sastav nepoznat i samim time nefavoriziran.

Također, za navedene vrste meda nisu utvrđeni kriteriji za njihovu karakterizaciju prema međunarodnim standardima (International Honey Commission-IHC). Nedavno su publicirani zahtjevi kakvoće za 15 glavnih europskih uniflornih medova, temeljenih na uzorcima iz 11 europskih zemalja (20). Stoga je potrebno provesti istraživanja naših medova koristeći kriterije IHC-a, koji se provode za ostale uniflorne medove u Europi. Naime, botaničko se označavanje u punoj mjeri koristi na europskom tržištu, tako da se uniflorni medovi svrstavaju u vrjedniju kategoriju te time postižu više cijenu od multiflornih. U nekim je zemljama EU (Italija, Francuska, Španjolska, Grčka) gotovo polovina meda na tržištu označena s kontroliranim botaničkim podrijetlom.

U većini su se europskih zemalja provela ili se provode istraživanja kojima je cilj zaštiti zemljopisno podrijetlo pojedinih prehrambenih proizvoda na temelju propisa Europske unije (CE 2081/92).

Ulaskom Hrvatske u europske integracije potrebno je prilagoditi se uvjetima koji vladaju u tom okruženju. No prije nego se krene u takav vid zaštite proizvoda potrebno je sagledati mogućnosti i potencijale određene grane proizvodnje kao i dotičnog područja.

Prema dosadašnjim informacijama najveći je broj medova zaštićen u Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Grčkoj, Italiji i Luksemburgu.

Na temelju Zakona o hrani (NN 117/03, 130/03, 48/04), postupak za registraciju oznaka zemljopisnog podrijetla hrane, propisuje se Pravilnikom o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane (NN 80/05).

Za razliku od drugih prehrambenih proizvoda (sir, suhomesnati proizvodi, maslinovo ulje, vino) proizvodnja je meda specifična. Naime, u njegovoj je proizvodnji ljudski utjecaj sveden na minimum. Uloga je čovjeka u tom zaokruženom procesu odabrati povoljnu lokaciju i od pčela već pripremljeni proizvod prirediti za tržište. Dok je s druge strane, za već spomenute proizvode, od sirovine do konačnog proizvoda utjecaj čovjeka velik, kako kroz sam postupak proizvodnje i prerade, zatim recepture kao i poslovnih tajni proizvođača. Pa se stoga i postupak utvrđivanja zaštite zemljopisnog podrijetla meda uvelike razlikuje od drugih prehrambenih proizvoda.

Naime, za zemljopisnu zaštitu meda, potrebno je izvršiti preliminarna istraživanja definiranjem sljedećih parametara:

1. prirodni uvjeti proizvodnog područja (zemljopisni, klimatski i pedološki)
2. floristički resursi
3. melisopalinološka ili peludna analiza meda
4. fizikalno-kemijske analize meda
5. ekonomska i marketinška analiza

Navedene je parametre potrebno pratiti najmanje 3 godine. Naime, samo na osnovu višegodišnjeg praćenja moguće je, prema prosjeku podataka istraživanja, ustanoviti minimalne uvjete koje mora zadovoljavati zaštićeni proizvod glede prepoznatljivosti na tržištu.

Literatura:

1. Sawyer, E. (1988) Honey identification. Cardiff Academic Press.

2. Moore, P. D., Webb, M. E., Colinson, M. E. (1991) Pollen analysis. London. Oxford Blackwell scientific publications.

3. Snodgrass, R. E. (1956) Anatomy of the honey bee. Ithaca, Cornell Univ. Press

4. Dade, H. A. (1977) Anatomy and dissection of the honeybee. London, International Bee Research Association.

5. Lindtner, P. (1981) Identification of honey bee pollen loads in Hagley yard Wilmington, Delaware. Master thesis. Faculty of the University of Delaware.

6. Brown, R. (1989) Hive products: Pollen, Propolis and Royal jelly. Bee World, 3, 109117.

7. Winston, M. L. (1987) Biology of the Honey Bee. Cambridge, Massachusetts, London. Harvard University Press.

8. Maurizio, A. (1954) Untersuchungen uber die Nektarsekretion einger und polyploider Kulturpflanzen. Arch. J. Klaus-Stft.f Vererbungsforschg. 29, 340-346

9. Herbert, E. W. & Shimanuki, H. (1978) Chemical compositionand nutritive value of bee-collected and bee-stored pollen. Apidologie, 9, (1), 33-40.

10. Szczesna, T. (2007) Concentration of selected element sin honeybee-collected pollen. Journal of Apicultural Science, 51 (1), 5-13

11. Schmidt, J. O. & Buchmann, S. L. (1993) Other products of the Hive, 927-988. In: Graham, J.M: The Hive and Honey bee. Hamilton. Dadant & Sons.

12. Iannuzzi, J. (1993) Pollen: Food for Honey Bee - And man? American Bee Journal, 9, 633-636.

13. Contessi, A. (2004) Le api. Biologia, allevamento, prodotti. Edagricole, Bologna.

14. Sammataro, D. & Avitabile, A. (1998) The Beekeeper´s Handbook. Cornell University Press.

15. Townsend, G. F. & Smith, M. V. (1969) Pollen storage for bee feed. American Bee Journal, 109 (1), 14-15.

16. Louveaux, J., Maurizio, A., Vorwohl, G. (1978) Methods of melissopalynology. Bee World, 59 (4), 139-157.

17. Von der Ohe, W., Persano Odo, L., Piana, M. L., Morlot, M., Martin, P. (2004) Harmonized medthods of melissopalinology. Apidologie, 35, 18-25.

18. Maurizio, A. (1939) Untersuchungen zur quantitativen Pollenanalyse des Honig. Mitt. Geb. Leben Mittelunters, 30 (1-2), 27-69.

19. Ricciardelli D'Albore, G. (1997) Textbook of Melissopalynology. Bucharest. Apimondia.

20. Persanno Oddo, L. & Piro, R. (2004) Main European unifloral honeys: descriptive sheets. Apidologie, 35, 38-81.