Saletio me kolega jučer kako u našem radu moramo nešto bitno mijenjati jer pojedini pčelarski "uglednici" s velikom "brigom" šire priču kako ja zastupam uvođenje poreza na svaku košnicu!?

Ma, bravo, rekoh ja njemu, pa ako imaju argumente i dokaze samo neka to šire, a i ja ću oma objavit ako pronađem da sam tako nešto negdje zastupao.

No ipak se čini da još nisu uočili da se ja, a i i poneki samnom, zalažem za svakog pčelara, a ne za porez, za pčelara makar i s jednom košnicom, te da su pobrkali smisao riječi pčelar i porez te svaka i makar jedna.

A jalnuši, medonje i pikzibneri vrlo rado će izmišljanjem nezamislivog i omalovažavanjem uspješnijeg od sebe pokušavati sebi podići cijenu. Sreća što u našim redovima ima sve više mlađih, pametnih i dovoljno hrabrih da se više ne daju veslati od nas starijih kenjaca.

S tim sam mislio da je naša diskusija na tu temu gotova, ali sam sinoć dobio jedno pisamce koje me ponukalo da vam pokušam ispričati jednu malu priču o nama i da pomoću nje pokušam objasniti sav nesporazum koji vlada između nas i onih koji nas osporavaju - naravno ako budete imali strpljenja pričicu pročitati do kraja :

Nezainteresirani promatrač bi rekao sitnica i kakve to ima veze s bilo čim?

No, ako ste zainteresiran sudionik onda ovo pisamce, iako ima malu vrijednost spora, ima ogromno i suštinsko značenje za našu malu zajednicu pčelara.

A kako je počelo?

Služba 112 proslijedila je 17. rujna članu našeg tima dežurajućih pčelara Vladimiru Jarniju poziv stanara Maksimirske 14 da hitno uklonimo pčele koje su svoju zajednicu izgradile ispred njegovog balkona. Kako je sezona rojenja bila iza nas, a stršljeni i ose nisu toliko urgentni slučajevi stupanj naše „gotovosti" spustili smo na nižu razinu nastojeći nadoknaditi vrijeme na našim pčelinjacima koje smo utrošili tijekom intenzivne sezone, pa nismo na intervenciju izašli isti dan u subotu, već u ponedjeljak 19. rujna. Kako Vlado nije uspio riješiti problem sam, priključio sam mu se slijedeći dan i konstatirali smo da to neće ići bez pomoći grada. Zajednica je bila na visini od oko 13 m, iznad tramvajskih žica pod naponom i iznad tramvajskog stajališta u vrlo prometnoj ulici. Za pomoć smo se obratili Gradskom uredu za poljoprivredu, oni pak Gradskom uredu za promet, a ovi su sazvali komisiju za očevid. U međuvremenu smo se nas trojica još jednom sastali na lokaciji 21. rujna kako bismo definirali naš prijedlog zbrinjavanja ovih pčela. E, tu nismo imali sreće jer se pojavio jedan nadobudni parking inkasator i Vladeku prilijepio kaznu stoga što nije imao parking kartu, ali je imao označeno vozila da je upravo na pčelarskoj intervenciji za potrebe našeg grada Zagreba. Mislili smo pa dobro, čovjek radi svoj posao - idemo mi završiti svoj pa ćemo onda rješavati i taj novi problem. U petak, 23. rujna komisija Gradskog ureda za promet u ranim jutarnjim satima obavila je očevid i zapisnički konstatirala da zajednicu možemo skinuti 25. rujna. Uz pomoć Vatrogasne brigade u nedjelju, 25. rujna Vladimir i Vlatko tu su zajednicu i skinuli. Naravno, nismo bili baš presretni što je sve to tako dugo trajalo, ali time priča nije bila završena.

Pošto je kazna glasila na kolegu Vladimira dogovorili smo se da će on napisati žalbu i uputiti ju Zagrebparkingu vjerujući da ćemo tako riješiti stvar. Kako Vlado nema kompjuter, a niti pisaću mašinu svoju žalbu je napisao krasopisom ručno:

No niti ovaj put nismo imali više sreće, a odgovor je bio munjevit:

E, tu mi je stvarno pukao film i 22. studenog Zagrebparkingu i na brojne adrese u Gradu uputio sam oštar prosvjed:

Istu večer javio mi se g. Pavle Kalinić:

A slijedeće jutro i tajnica iz njegova ureda:

Dan dva kasnije javio mi se i pročelnik Gradskog ureda za poljoprivredu da mi kaže kako mu baš i nije drago što se u Gradu počelo pričati o Uredu kojeg vodi u negativnom svjetlu, te da će mi se javiti netko iz Ureda da pokušamo izgladiti ovu stvar. Usput me je zamolio da što skorije uputimo Gradskom uredu i naš stav oko institucionaliziranja našeg Pčelarskog dežurstva (čemu smo ovih dana i prionuli).

I evo sinoć smo konačno dobili i poništenje kazne.

Ako ste imali strpljenja pratiti ovu pravu dramatičnu trakavicu koja se razvila zbog principa, a ne „pišljivih" 100 (sto) kuna možda ćete se upitati zbog čega smo sve to objavili.

Pa, htjeli smo pokazati da i najmanji pomaci u ponašanju i u glavama birokrata zahtijevaju velik napor, odlučnost i ustrajnost. Isto tako, usporedivši dva rješenja Zagrebparkinga, vidljivo je da su uvrijeđeni što su morali stornirati svoju kaznu - Rješenje o stornu su napisali šturo i bez isprike za razliku od kićene odbijenice na žalbu. Također smo ovime htjeli pokazati da se mi ne damo impresionirati od bilo kakve ignorancije i birokratskog nerazumijevanja, za razliku od onih koji nas osporavaju, te da nagrada za upornost može biti i višeznačna. Pa je i u čitavoj priči najbolja  Vladimirova reakcija kada sam ga obavijestio da je kazna stornirana: „ je, je ...gospon Rogulja, ma, iako sam član „Lipe" da li bih mogao biti i vaš podupirajući član?"

To me je oborilo s nogu. Naravno Vladimire, a ako ima još po netko tko želi podržati naš rad pogledajte što trebate napraviti da biste se učlanili u našu udrugu ovdje, bilo kao redovan ili kao podupirajući član.