Piše: Vlado Auguštin, svetovalec specialist za tehnologijo čebelarjenja ČZS

Pandorina kutija je ponovno otvorena

Kemikalije, što je skupno ime za kemijske tvari, elemente, spojeve i smjese, predstavljaju jedno od najkontraverznijih segmenata ljudskog života i njegova okoliša. U proteklih stotinjak godina su brzi razvoj kemijske industrije i široka dostupnost raznim kemikalijama čovječanstvu donijeli brojne prednosti i u mnogim pogledima omogućili napredak drugih područja i grana gospodarstva, posredno i cijele suvremene civilizacije.

Kemikalije, danas u suvremenom svijetu, potrebne su nam više negoli ikad prije, no o njima znademo vrlo malo. Na žalost, za veliku većinu svih danas korištenih sredstava nemamo dovoljno informacija o njihovom učinku na živa bića. Brojne bolesti, kao što su alergije, astma, pojedine vrsta raka i reproduktivne smetnje i anomalije, u Europi rađa ozbiljnu sumnju da tome doprinose otrovne kemikalije, među kojima u najvećoj mjeri ubrajamo fitofarmaceutska sredstva odnosno pesticide kako ih imenujemo po naški.

Čovjek u svom razvoju stalno teži novom i boljem. Pri tom gubi iz vida svoj okoliš kojeg nepotrebno uništava. Znanstvena istraživanja u Americi i Europi u proteklih tridesetak godina su pokazala da su upravo pčele najbolji prirodni indikatori zagađenja raslinja i vode. Istraživanja su potvrdila da se i u pčelinjim proizvodima pojavljuju ostaci pesticida i drugih otrovnih tvari koji se pretežito koriste u poljoprivredi. Učinci tih otrova se odražavaju na pčelinje zajednice tako da su pčele osjetljivije na razne bolesti, slabije se razvijaju, prikupe znatno manje meda i cvjetnog praha. Više je primjera tzv. kolapsa pčelinje zajednice za koju smo optuživali invaziju varoe ili pomanjkanje cvjetnog praha, a u stvarnosti se radilo o otrovanju pčela pesticidima.
U zadnje vrijeme pčelama najveću opasnost predstavljaju insekticidi iz razreda neonikotinoida. To su najnovije generacije pesticida, a za pčelinje zajednice su izuzetno otrovni. Spadaju među sistematske insekticide, što znači da korijenje raslinja upija tu tvar koja se potom biljnim sokom prenese po cijeloj biljci i tako ostvari potpunu zaštitu protiv štetnika tijekom cijele vegetacije (Placke and Weber 1993).